Divovski spremnici vode

Kako sam ja velike ljubitelj animiranog filma ''Madagaskar'' naročito pingvina i ''Kabum? Da, Nikola Kabum!''  danas ću se pozabaviti jednom biljkom koja upravo potječe s Madagaskara!  Ovo je biljka iz porodice Bombacaceae, a njegovo ime je baobab (Adansonia digitata). Velika vitalnost čini baobab jednim od najdugovječnijih živih bića na Zemlji.  Iako im je izvorno mjesto prebivališta Madagaskar, zahvaljujući ljudima, svoje korijenje su učvrstili i u Indiji. 

Njihov izgled je doista neobičan. Iako im visina od 20 m nije spektakularna, kora drveta zaista jest! Deblo im je zadebljano od velike količine vode, koje samo što ne počne prskati van, kao mast iz prekuhane kobasice. Istraživači su otkrili da Bušmani, kako bi došli do vrijedne tekućine, buše rupice u koje postavljaju duge cjevčice od trave. Uz pomoć tih cjevčica zapravo ne dopiru do stanica u kojima stablo čuva vodu za sebe, već do šupljina u kojima se nakupila kišnica. Nisu ljudi jedini koji ''kradu'' vodu iz ovog stabla, to rade i slonovi koji kljovama buše rupe u mekanom deblu. Nažalost iako se deblo od tih rana samo regenerira, poput naše jetre, ponekad stabla odumiru upravo zbog prevelikih ''ozljeda''.

Skup svijenih, često golemih grana na vrhu više nalikuju na korijenje nego na krošnju. Zbog toga su nastali mnogi mitovi i legende. Jedna govori o tome da je svaka vrsta životinje dobila po jednu vrstu drveća. Baobab je po toj legendi pripao hijeni  kojoj se uopće nije svidio, pa ga je okrenula naglavačke...pa je tako korijenje završilo u zraku.  Druga pak priča kaže da je prvi baobab na svijetu bio iznimno lijep, na što je bio jako ponosan, pa i preponosan. Zbog toga su ga bogovi, kako bi kaznili njegovu uobraženost, iščupali i vratili u tlo, ali naopačke! 

Debla baobaba zapravo služe kao divovski spremnici vode, zbog čega su ova stabla izuzetno otporna na sušu.  Cvjetni pupovi imaju izgled lopte od svijetlozelene brušene kože, a otvaraju se u velike krem bijele cvjetove (to bi Vam bila boja capuccina od vanilije). S obzirom da je područja koji baobab nastanjuje izrazito sušno i s visokim temperaturama, ovi cvjetovi se otvaraju u ponoć i uvenu već do jutra. 

Moram Vam reći jednu bitnu stvar, a to je neobično veliko povjerenje i prijateljstvo između baobaba i životinja. Naime oni se oprašuju uz pomoć životinja, a kako to uspijevaju kad se otvaraju u ponoć? Baobab vjeruje da će životinje uzeti pelud prije nego što cvijet uvene! Baobaba ima i dalje, znači da je to prijateljstvo snažno i uspješno!  

Nakon cvijeća pojavljuju se bijeli plodovi nalik na kokos. Drvenasta ljuska im je bogata bjelančevinama, pa se njome u Africi hrani stoka. U Indiji se ribari iz naroda Gujarati njime služe kao plovcima za mreže, a redovnici u njima drže vodu. Kiselkasti, bijeli unutrašnji dio ploda sadrži limunsku i vinsku kiselinu i važan je izvor vitamina u prehrani Bušmana.   Iz sjemenke se vadi vrijedno ulje. Sočna unutrašnjost plodova  i sjemenke tvrde ljuske često postaju plijen pavijana, odakle potječe njemački naziv ''Affenbrotbaum'' (stablo majmunskog kruha).

Pulpu (to Vam je onaj mesnati dio....ono što jedete kod naranče) oko sjemenki drže malene vlaknaste strukture koje mogu služiti za punjenje jastuka. Lišće baobaba je jestivo, a od kore se izrađuje čvrsta užad. 

Nitko ne zna koliko drvo baobaba može poživjeti, toliko su monumentalni. No baobabi rastu veoma brzo, pa im je gornja starosna granica možda oko 500 godina. Teško im je odrediti godine zato što s godinama njihovo deblo postaje šuplje. To ne remeti statiku samog stabla, gdje ljudi te šupljine iskorištavaju za spreminke vode, a neki primjerci su preživjeli čak i požar unutar debla. Te šupljine Vam mogu biti prostrane poput poveće blagovaonice, a neke su svojedobno služile kao ugostiteljski lokali ili poštanski uredi....a danas postoji i hotel Baobab!

Međutim prilikom ulaska u baobab treba pripaziti. Pitate se zašto? Postoji podatak da su Afrikanci katkad u šupljim deblima baobaba pokapali svoje mrtve. Njihova tijela bi se u suhoj i vrućoj unutrašnjosti baobaba sama od sebe mumificirala.

Baobab je simbol snage, prisutnosti, milosti i snage, Afrikanci ga često nazivaju svetim drvetom, i za njih je on drvo života.  I za kraj jedan dječji biser, jer dječje razmišljanje uspijeva proniknuti u samu srž stvari. Uostalom i Einstein je govorio da nikada nije prestao razmišljati poput djeteta. Na pitanje što je to drvo jedan mališan je odgovorio: ''To vam je velika biljka s deblom u sredini! Jednostavno, a točno zar ne?  

Žaba, riba ili zmaj?

Kažu da se ova biljka naziva Zijevalica (Antirrhinum majus), istina meni se zijeva čim sam pročitala kako se zove.....ali da Vam iskrena budem na prvu ruku nisam imala pojma koji je to cvijet, jer sam ga ja zvala drugačije, točnije, baka ga je zvala Žabicama....s razlogom! Ne bi me iznenadilo da ih i Vi znate pod tim imenom, i da ste im stiskali cvijet i glumili žabice! 

Međutim sad kad znam o kojoj je biljci riječ, moram priznati da je i ovaj stručan naziv, i naziv koji je koristila moja baka za ovu biljku pogrešan. Zašto? Postoji legenda za ovaj cvijet koja kaže, da je ovaj cvijet u biti zlatna ribica! Upravo se ta ribica zaljubila u jednog dječaka koji je dolazio na jezero loviti ribe. Ribicu je zadivio njegov izgled i ona ga je svaki dan željno iščekivala, no jednog dana dječak više nije došao na jezero. Tada se u proljeće pojavio neobičan cvijet uz jezero, koji je izgledom podsjećao na malu ribicu, koja je otvarala usta i pozdravljala svog dječaka! Svi smo živjeli u zabludama....nije žabica, nego ribica!  Da znate o čemu pričam -Zijev zijev

To je jednogodišnja biljka, koja je vrlo jednostavna za uzgojiti. Specifična je po svojim cvjetovima koji otvaraju usta, a načičkani su na jednoj stabljici, listovi su im zeleni, dalakavi pri dnu su veći, duži, a pri vrhu su manji.... Cvijet može biti velik ili malen, više njih koji čine cjelinu poput grozda ili pak pojedini cvijetić, i to u raznim nijansama žute, crvene, narančaste ili pak bijele boje, ako ni ovo još nije dovoljno da zadovolji vašu maštu oni su se pobrinuli da ih ima i u dvobojnim kombinacijama. 

Ono što je posebno nevjerojatno kod ove biljke jest izgled njene čahure u kojem se nalazi sjeme, točnije njen izgled kada se cvijet osuši. Moram Vam priznati da ja to nikad nisam vidjela, nisam obraćala pažnju baš na to dok sam bila klinka, ali izgled je pomalo zastrašujući, ali simboličan. Osušeni dio cvijeta u kojem se nalazi pohranjeno sjeme, izgledom podsjeća na lubanju. Iskreno mislim da je ovaj običan cvijet pokazao povezanost i susojećanje za čovjeka.....pitate se kako?  Svi se mi na kraju svog životnog puta vraćamo svojim korijenima, u zemlju.....a smrt iz nas izbriše dušu i ostane samo kostur....tako je i sa ovom biljkom, kao da pokazuje kako i njena ''duša'' više ne nastanjuje cvijet....i pretvara se u kostur....evo ima i slika! 

Zijevalica je i ljekovita biljka, navodno pomaže kod upala i hemoroida, a iz cvijetova se može dobiti i prirodna zelena boja. Neke vrste zijevalica koriste se i u kulinarstvu. Šareni cvijet koristi se u salatama, te kao ukras na tortama. Zanimljiva i raznovrsna biljčica!

Ova biljka se na engleskom naziva ''Snapdragon'' jer kada stisnete cvijet sa strane, ono predstavlja zmajeva usta! Iako se ne zna točno njihovo podrijetlo, pretpostavlja se da potječu iz Španjolske i Italije.  Treba napomenuti da je upravo crvena zijevalica krasila vijenac koji je nosio Julije Cezar na svojim vojnim ekspedicijama. Rimljani su smatrali da im on donosi hrabrost i pobjedu! 

Kaže se da ako uz sebe nosite ovaj cvijet da će te biti zaštićeni od prijevare i psovki.  Sam cvijet simbolizira snagu i dobrotu....ako nekom poklanjate ovaj cvijet želite mu poručiti da je on za vas fascinantan i da je vrijeme provedeno s njim pravi blagoslov za Vas. Do slijedećeg slušanja, uživajte u žabicama!  

Pomme d’amour

Ako Vam ova slika ne prouzrokuje prekomjernu proizvodnju slina na rubovima usana, onda ne znate što je savršena hrana.  Svakako Vam predlažem da probate, vjerujte mi kad jednom probate taj savršeni slavonski sendvič, nikad Vam više život neće biti isti....u pozitivnom smislu naravno, odjednom će Vam život dobiti smisao....No dobro sad da Vam napokon predstavim tu savršenu biljku koja ide uz ovaj sendvič. Netko je svrstava u povrće, a netko u voće, i tu dilemu ćemo razriješiti, ne brinite.  Za početak bitno je da znate da pričam o Paradajzu, i briga me što se gramatički kaže Rajčica, za mene je to paradajz! 

Rajčica (Solanum lycopersicum ) je jednogodišnja biljka, što znači da ukoliko je želite imati, morate ju svake godine iznova posaditi!  Stabljika je zeljasta, visoka, ako imate dobru, zemlju, bogatu gnojivima (prirodnim je najbolje) može Vam izrasti i do 3 m, bitno je da uz stabljiku postavite letvice ili nekakve šipke, za koju će te vezati stabljiku, da se ne lomi! Zašto bi se lomila? Zbog težine plodova ! Stabljika je dlakava kao i listovi, koji su rascjepani.....dakle rascjepani? Šta bi to trebalo značiti? Šta netko uzeo sjekiru pa rascjepao? To Vam znači da je list podjeljen na nekoliko dijelova, nije kao jedan list kao kod tulipana npr, nego je razdijeljen na nekoliko dijelova, kao primjer kod maslačka ili onaj list javora što se nalazi na zastavi Kanade! E tako sad znate....dalje, cvijetovi su mu žuti, koji se sami oprašuje i iz njega se razvija plod, koji je prvo zelen pa sa suncem prelazi u žućkastu i na kraju u crvenu boju, za onu našu ''klasičanu'' rajčicu....

Botanički gledano, voće nastaje od oplođenog cvijeta. U tom kontekstu i brzom vizualnom procjenom može se zaključiti kako je rajčica voće. S druge strane, povrće nema strogu botaničku odrednicu, već se u prehrani ljudi uobičajno određuje na temelju kulturološke i kulinarske tradicije. Povrće se općenito poslužuje u sklopu glavnog jela, dok je voće slatko i obično se konzumira kao desert.

Kroz povijest su se rajčice češće klasificirale kao voće. Međutim, u jednom je trenutku nametnut porez na određeno povrće i dvostruki identitet rajčice se pokazao ekonomski važan. Rasprava radi li se o voću ili povrću, u Americi je dospjela do vrhovnog suda na kojem je 1893. godine donešena odluka da je rajčica povrće i od tada se tako klasificira no time se nije promijenila njena botanička definicija.....tadam razotkrili smo i to veliko pitanje! 

Također valja spomenuti i da postoji veliki broj vrsta rajčice, koje se razlikuje od oblika preko boje i veličine do okusa i izgleda. Ja ću Vam ih neke navesti, ako koju zaboravim slobodno mi recite pa nadopunim.  Prvo mjesto predajem našoj ''običnoj'' okrugloj crvenoj rajčici, zatim imamo; ''White wonder'' ona Vam je isto okruglasta ali je svijetlo žute boje i od nje možete raditi bijelu salsu, ''Brandywine''  je slatkasta i idealna je za raditi sendviče, to vam je ova gore u košari, kao naborana što izgleda, ''Evergreen'' je srednje slatkasta i zelene je boje, ''Marvel stripe'' je isto naborana ali je žute boje, slatkasta i izrazito mekana; ''Sun gold'' su Vam kao male cherry rajčice ali su narančasto žute boje, slatke i idelne za grickanje;  zatim kod nas poznato ''Volovsko srce''  Vam je ona nepravilnog oblika, ružičasto-ljubičaste boje, naaaajslađe što sam ikad jela, ''Kozje sise'' su Vam one dugoljaste, imate čak i tamnoljubičaste rajčice, nažalost nisam ih vidjela u našim krajevima i dr.....da ne nabrajam sve evo slikica, a da vidite...

Vjerujem da svi poželimo imati ovo povrće u svom vrtu, i da se oni koji imaju svoje bašće uvijek odlučuju za sadnju paradajza, jer za razliku od paprike nema toliko velike zahtjeve za vodom, čak dapače više mu odgovara suša nego poplava za razliku od paprike, a u rodu su!  Međutim ima nas koji nemamo bašću, a neki nemaju čak ni dvorište i zbucani su u velikim betonskim kutijama, koje ljudi nazivaju neboderima......i kako da oni tamo imaju paradajz?....e pa da Vas odmah razveselim, kažem Vam da je moguće.....nije nužno saditi paradajz u bašću, njega možete saditi u lonce, pa čak i da visi sa stropa....znam čini Vam se nemogućim....pa pogledajte sami 

Da, da dobro vidite, moguće ga je uzgojiti i kao stablo.....samo ''krošnju'' gore morate pričvrstiti za mrežu, privezati i tadam imate stablo paradajza! 

Rekli smo da je u rodu s parpikom, a znate li da je najbliskija s krumpirom...da pripadaju svi skupa porodici Solanaceae. Znate kako s nekim bratom ili sestrom možete biti povezani više nego s drugima? Tako je to i kod biljaka.....i upravo su se njih dvoje spojilo (ovo nije incest) na sreću svih nas, ovaj način spajanja nije štetan nego dapače vrlo koristan.....sPojili smo dvije biljke iz iste porodice i dobili TomTato....rajčicu u krošnji, krumpir u korijenu JEDNE BILJKE.....ide slika....i dap to su prvi napravili Britanci :) (I ovo je moj dečko prije otkrio od mene, a ja kao poljoprivredni završila pa sram me bilo )

Osim što je ukusna, rajčica je i vrlo ljekovita. Najpoznatija korist rajčice je što sadrži likopen, najjači antioksidans iz skupine karotenoida, koji pomaže u borbi protiv nakupina stanica raka. Naše tijelo ne proizvodi likopen, zato su nam potrebni drugi izvori ovog moćnog antioksidansa. I dok ga sadrže i drugo voće i povrće (lubenica, crveni grejp), nijedno voće ili povrće nema toliko visoku koncentraciju kao rajčica!! 

Uz vitamine E i B1, u plodovima su sadržane i značajne količine mangana, željeza i bakra. Sok od rajčice snižava krvni tlak, a povisuje izlučivanje želučanih i crijevnih probavnih sokova, olakšava probavu. Ne biste vjerovali, ali ako konzumirate rajčicu svaki dan, smanjujete pojavu depresije za oko 52%. Izrazito je dobra za muškarce, jer smanjuje mogućnost od oboljenja raka prostate.

Ono što možda niste znali jest da su stabljika, listovi i zeleni, nezreli plodovi rajčice otrovni jer sadrže alkaloid solanin, koji se ne razgrađuje ni vrenjem ni kuhanjem.....sad će netko reći '' OMG pa moji kisele te zelene rajčice, i meni nije bilo ništa'' a to je zato jer se kiseljenjem smanjuje količina solanina. I tu je srodan krumpiru.

Baš kao i krumpir zbog toga je smatran nepoželjnim povrćem u kulinarstvu, pa ne čudi da je njegova konzumacija počela tek u 19.stoljeću.  U početku se rajčica jela zelena i to pečena, jer se zreli, crveni plod smatrao trulim i bacali su ga.

Rajčica je podrijetlom iz Perua, s Anda, a uzgojili su je Azteci u Meksiku.  Astetska riječ “tomatl” znači jednostavno “punašno voće” i španjolski osvajači su ju nazvali “tomate”. Rajčica je, zajedno s kukuruzom, krumpirom, slatkim krumpirom i čili paprikom, uvezena u Španjolsku u ranom XVI. stoljeću, a uvezao ju je Kolumbo.

Dodoens, danski travar, detaljno je opisao rajčicu i dao joj reputaciju afrodizijaka. To objašnjava ime “pomme d’amour” na francuskom, “pomodoro” na talijanskom, ''pomidoro'' na dalmatinskom....sad znate odakle njima ta riječ koja je potpuno drugačija od našeg ''paradajza'' 

I za kraj zanimljiv način kako brzo isjeći cherry paradajz....bacite pogled na  Ninja majstor za paradajz