Vitez slavonskih ravnica

Prema obećanju od prošlog tjedna, vraćamo se tajanstvenom svijetu biljaka i maloj ekspediciji pod nazivom Koja sam ja biljka?! Blagdani su bili fini, slasni i masni, i sad ako se želite odmoriti psihički i od gostiju ali i od hrane, obucite čizme i jaknu jer krećemo poput Josipa Kozarca slavonskim šumama, u potrazi za vitezom slavonskih ravni. 

Upravo je ova biljka prizvala jednu čitateljicu pa bi red bio da se hrast do kraja i otkrije....da svučemo veo tajni i da se divimo ovom vitezu. Hrast je stablo koje 100 godina raste, 100 godina živi i 100 godina umire...on je simbol snage, otpornosti i neprekidne borbe. Ovo drvo je najsvetije drvo, simbol snage i mudrosti koje povezuje nebo i zemlju. Ukoliko Vas je ovo drvo očaralo, ono Vam želi reći da pronađete snagu u sebi, da probudite junaštvo koje se duboko zakorijenilo u Vama...djelujte, nemojte odustajati, borite se...jer baš poput hrasta vi će te izrasti u nešto veličanstveno....i hrastu se rijetko dive dok je još mali i neugledan, ali kada izraste u diva slavonskih šuma onda slijedi doživotno divljenje i strahopoštovanje. Ne odustajte, počeci su teški, ali ne zaboravite da granice stvarate sami....i ako kažete nebo je granica, sjetite se da postoji otisci nogu na Mjesecu! 

U šumi ovih velebnih slavonskih divova naprosto morate osjećati strahopoštovanje i spokoj istovremeno...ti prekrasni velebni hrastovi su kročili prije svih nas ovdje, oni su naši preci, u njima su žile kojima kola snaga i hrabrost, u njima su zrnca mudrosti koje mi tražimo u knjigama i na internetu.....kako drvo može biti mudro? Hrast je drvo koje dostigne starost od 1500 godina, po njemu se ''pomjeraju'' klimatski faktori, on preživljava različite vremenske i ekološke uvjete i dalje ponosno stojeći, brani svoju slavonsku ravnicu. 

Rod Quercus obuhvaća oko 450 listopadnih i vazdazelenih vrsta. Onog kojeg možete naći u našim slavonskim ravnicama nosi naziv Hrast lužnjak (Q.robur), a onaj koji voli planinska brdska, sjenovita područja nosi naziv Hrast kitnjak (Q.petraea)....razlika je u mjestu prebivališta, godini starosti, hrast kitnjak poživi do 700 godina, i naravno izgledu.  Ne brinite objasnim Vam kako najlakše razlikovati ova dva ljepotana,  no najprije idemo opisati našeg viteza! 

Htjela bih se koristiti jednim predivnim citatom prilikom opisa Hrasta lužnjaka, to je citat koji pjeva odu ovom velikanu. '' ....Tu se dižu veliki hrastovi sa sivkastom korom i brazdama koje teku duž cijeloga dvadeset metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom koja ih je okrenula kao stasite junake. Kada vjetrić zapuhne tvrdo glatko lišće zašapće, zatim zašuti i zašumi. Sa godišnjim dobima šuma se mijenja, a i život u njoj.'' Citat je izvučen upravo iz knjige ''Slavonska šuma'', ukoliko niste pročitali svakako Vam predlažem da to učinite!  Upravo smo iz tog epski opjevanog citata dobili puno, slikovito, objašnjenje kako hrast izgleda. Kora mu je u mladosti glatka s laganim sivo-zelenkastim sjajem, a kasnije uzdužno ispuca....krošnju ne mogu opisati bolje, nego to ju je opisao sam Josip Kozarac...listovi su valoviti kako ja volim reći i plod je žir s kapicom!  Savršeni glazbeni instrument klinaca!  

Hrast lužnjak, naš vitez Slavonije ima Vam listove koji gotovo kao da i nemaju petljku, već su odmah ''slijepljeni'' sa granom. Žirevi najčešće dolaze po dvojica u komadu...u dvoje je uvijek slađe , i nalaze se na dugim peteljkama. Listovi im nisu sjajni nego dosta matirani...znači bez sjaja.

Hrast kitnjak, vitez brdskog područja za razliku od lužnjaka ima listove na dugim peteljkama, ali su žirevi, ti koji su ''zalijepljeni'' za granu, i dolaze nekoliko komada žireva zjedno....listovi su im pretežito sjajni! 

Nekada davno su se cijelim kontinentom prostirale divovske hrastove šume. U Hrvatskoj postoje 4 lokaliteta gdje možete pronaći ove ljepotane koji škakljaju oblake. Prvi među njima je baš područje gdje ja živim, istočna Slavonija, Spačvanski bazen; zatim Prašnik kraj Gradiške, jedini svjedok minule prošlosti; i posljednji veliki lokalitet jest Laudonov gaj u Lici na Krbavskom polju. Jedno posebno mjesto Đurđenovac, upravo je mjesto koje je svoje temelje podiglo na stoljetnim hrastovima, oni su ga veličali, a on ih je othranjivao, te time pokazao da pravo prijateljstvo ne poznaje granice!  DIK Đurđenovac - 1873. Najsvetije stablo bio je hrast, simbol snage i mudrosti koji povezuje nebo i zemlju. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu groma i munja Perunu, kažem Vam da krošnjama škakljaju oblake! 

U stara vremena su pod starim hrastovima vijećali starješine o potrebama svoga roda. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. U mnogim slavenskim zemljama, još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili.

U našim krajevima u Hrvatskoj je najrašireniji običaj da se u Badnjoj noći u kuće unosi badanj – gorući komad hrastovog drveta.

Hrastove šume još se nazivaju dubravama jer se hrast još naziva i dub. Tako je po hrastu (dubu) i grad Dubrovnik dobio ime.

Hebreji su ga smatrali božanskom prisutnošću na zemlji i zavjetnim drvetom, a kršćanske tradicije smatraju da je hrast simbol Isusa Krista kao snage u nevolji i kreposti u vjeri i vrlini. Zbog veličanstvenog izgleda, hrast oduvijek pobuđivalo strahopoštovanje, smatran je svetim drvetom u mnogim mitologijama, simbolizira dugovječnost, čvrstoću, moć i grandioznost i u duhovnom i u materijalnom smislu. Tko želi da osnaži svoju vitalnu energiju dovoljno je da zagrli hrastovo drvo.  U Slavoniji se vjeruje  da u šupljim hrastovim stablima svoj dom savijaju patuljci i vile, a to je navodno i najomiljenije sklonište vilinske nimfe Dryade, koja u hrastu spravlja ljubavne čarolije.

Za hrast se vežu još brojne druge legende i pripovjetke, jer zbilja nadahnjuje i očarava njegova veličina, snaga i raskoš. Osim što se koristi u pripovjetkama, koristi se i u industrijske i prehrambene svrhe. Ja ću prednost dati žirevima kojima se hrane crne slavonske svinje...znate one od čega se dobivaju šunkice, kobasic, slaninica i svi drugi slavonski specijaliteti!  

Hrastova kora je najpoznatiji i za ljekovite svrhe najviše crpljen izvor tanina. Tanini koaguliraju bjelančevine i zato stežu tkivo, djeluju protiv različitih upala, zaustavljaju proljeve i jačaju rad crijeva.  Djelotvorne su i kupelji prozeblih udova u čaju od hrastove kore, a oblozi se savjetuju za upalu očiju, vlažne ekceme, otekline i kod sekundarno inficiranih rana na goljenici (»otvorena noga«). U industriji svi smo čuli za hrastovinu, hrastov parket, ormare, vrata, stolovi, vinske bačve i slično...njegovo drvo je teško, masivno i izrazito dugovječno, baš poput samog hrasta! 

Kroničari za slavonsku hrastovinu navode kako joj zbog njenih svojstava nema premca u svijetu, da je na tržištu srednje i zapadne Europe vrlo tražena. Upravo iz tih razloga drvo hrasta lužnjaka je gotovo istrebljeno. Upravo su zbog toga novi veleposjednici pokušali su popraviti nastalu situaciju pošumljavanjem šuma žirom hrasta lužnjaka koji se uvozio na vagone iz Češke i Slovačke, no kvaliteta tog drveta bila je slabija od starih slavonskih hrastova. Upravo su stari hrastici iz Spačvanskog bazena pronašli svoje mjesto u Berlinu i drugim europskim državama, gdje se njihovoj ljepoti dive i zavide svi oni koji prstima prijeđu pa namještaju izrađenom od hrasta.

Zato ukoliko želite ostaviti nasljedstvo svojoj djeci, neka on bude u vidu žira, nečeg što ne gubi na vrijednosti nešto što je bezvremensko, nešto što nitko ne može ukrasti, ali može uništiti. Ne dajte da nas napuste vitezi kojiu su uz nas toliki niz godina...jer '' Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti.''  Voli vas vaša blogerica i šalje Vam šuštavozdravlje iz krošnje hrasta! 

(Prijevod: Najveći hrast je nekad bio mali žir koji je uspio zadržati svoju zemlju  )