Neće grom u koprive?!

Dragi moji biljoljupci, mjesec travanj a već nas je Sunce zagrlilo posebno jako i posebno toplo, no osim obilne ljubavi Sunca i nebesko plavog Neba nerijetko nam pri ovakvo velikim temperaturnim oscilacijama dođe i njihov ne tako popularan bratić kojeg mi znamo pod naziv grom. Gospodin Grom je osobito moćan i prema njemu se većina odnosi sa strahopoštovanjem, a ponekad i ovo poštovanje pobjegne od straha pri njegovoj blizini......vjerujte mi, da ja poput pasa stanem ispod kupaonskog lavaboa kada gospodin Grom odluči pokucati i ja bi se tamo sakrila....no nažalost moje dimenzije su ipak malo prevelike za to mjesto :D no dobro, uvijek mi ostaje prostor pod krevetom :D

.....no, vratimo se mi vladarima ove stranice, mislim da ne vrijedi pokušavati biti tajanstven oko današnje biljke, jer me naslov skroz odao...no, možda i vas zanima odakle baš ta poznata uzrećica ''Neće grom u koprive!'' ukoliko neko zna priču koja je drugačija od ove moje neka mi slobodno ostavi komentar, od viška glava ne boli. :)

Da bi vam ispripovijedala priču o gromu i koprivi prvo trebamo upoznati koprivu, barem što se tiče njenog izgleda, i njene fiziologije ( ''medicina'' koja se bavi proučavanjem biljnog krvotoka, razvoja, rasta i drugih unutarnjih procesa :) ) kako bi kasnije naše male sive stanice mogli s lakoćom pohvatati sve elemente ove velike i tajanstvene priče između groma i koprive.

Kopriva, latinskog naziva Urtica dioica poznata je, pazite sad, još iz brončanog razdoblja. Ono što većina smatra kad vidi koprivu jest to da je to neki korov koji užasno peće i trebamo je se kloniti, u prošlosti su je ljudi palili i iskorijenjivali kako ne bi više imali posla s tom vatrenom osvajačicom. Za koprivu je vrlo interesanstno da raste na različitim staništima, i zbilja je posvuduša...nije pohlepna niti proždrljiva, za nju je svako tlo dovoljno dobro da u njemu istegne svoje noge (korijen). Naravno da voli hranjiva humusna tla, to je kao da pitate ljude volite li vi više švedski stol s obilnom hranom ili nešto ipak prihvatljivije stanju novčanika. Činjenica jest da svi bolje rastemo sa više hranjiva, no kopriva se zadovolji i kršnom zemljom, sa mrvom hranjive i vlažne zemlje.  Unatoč toj činjenici što je posvuduša, zamislite se i recite mi kad ste posljednji put vidjeli koprivu??!

Kopriva  ima čudesnu sposobnost pretvaranja negativnog zračenja u pozitivno. Zato ćemo ju često naći ispod dalekovodnih žica i drugih vrsta negativnih zračenja koje spontano sama pronalazi.  Ako želimo „iscijeliti” svoj vrt i istodobno ga oplemeniti mineralima u tlu koji će time postati i minerali na našim tanjurima; posadimo u njega jednu gredicu koprive. 

No to nije sve što ona nudi, ona nudi još toliko toga ona je naša antibiotik iz Božje ljekarne, čudesan aspirin koji sve popravlja, prepravlja bolest u zdravlje....no o tome malo kasnije :)

Odmaknula sam se malo od njenog opisa, pa bi bio red da vam ju predstavim. Kopriva je trajnica najčešće naraste na visinu od oko 1,5 m. Iz puzavog korijena izbijaju uspravne stabljike s nasuprotnim listovima, koji su  srcoliki i nazubljeni te obrasli dlaćicama kao i cijela stabljika,  u listovima se nalazi sva ljubav koju nam daje onome koji ju zna prihvatiti. Sada će svi reći, pa tko ne zna prihvatiti ljubav.....kopriva u svojim srcolikim  obraslim dlačicama krije posebnu ''iskru'' ljubavi, onu koja zna opeći ukoliko se s njom odnosite naprasito....pa mislim ipak je ona dama, sa damama se odnosi pažljivo i nježno :) No, kako ona uspije opeći, pa nije ona meduza?  Tajna je u......DLAČICAMA!! Dlačice su žarišna točka koprive, kod čovjeka su dlačice isto obrambeni mehanizam, samo ne sadrže histamin i mravlju kiselinu koja peče, kao što je slučaj kod koprive. 

Kopriva cvate od svibnja do rujna sitnim zelenim cvjetićima koji su smješteni na resama koje za tu svrhu izrastu ispod pazuha listova. Doba njene cvatnje blago varira od podneblja, temperature i vlage ali ono što je bitno je činjenica da će onaj njen poznati „miris” u hrani ili čaju biti puno manje izražen ako koprivu berete (puno) prije cvatnje a pogotovo prije nego što stvori sjeme. 

E sad, vratimo se onom djelu da je ona izrazito ljekovita. Spomenuli smo minerale koji preko biljaka dolaze i na naše tanjure. Osim minerala bogata je i željezom koji naš organizam može razgraditi, i apsorboirati za razliku od onoga što kupite u ljekarni u tabletama da vam pomogne, a tijelo vam ga ne može razgraditi, točnije ne može ga ni koristiti. Ali eto, lijekovi se svakodnevno reklamiraju na malim tv ekranima, kopriva i ne baš...jer bi saznanje da je kopriva izrazito zdrava i ljekovita uništila velike farmaceutske firme....u tren oka....

Jedna zanimljiva činjenica vezano baš za moć korpive i straha farmacije od njene pojave je ta da je 2006. godine u Francuskoj zabranjeno uzgajanje, korištenje koprive, a čak je i zabranjeno širenje informacija o njezinim ljekovitim svojstvima na društvenim mrežama i u javnosti. Oni koji su unatoč zabranama širili, uzgajali i promovirali ljekovitost koprive mogli su dobiti kaznu u iznosu od čak 75 000 eura i dvije godine zatvora! Dok se po tv ekranima vrte reklame za brojne lijekove i gnojivo te zaštita sredstva koja možete koristiti samo uz upotrebu gumenih rukavica i maski uz opasnost da zagađujete podzemnu vodu i floru, kopriva pomaže ne samo u zaštiti biljaka od insekata, nego i u njenom boljem rastu opskrbljuje ga hranjivima, a time oplemenjuje i naš želudac. Zna se što donosi novac, a koprivin najveći grijeh je taj što je besplatna i svima dostupna.  

Kopriva sadrži i vrlo velike količine kalcija, magnezija, natrija, fosfora, magnana, bora, provitamina A ( koji je izrazito koristan kod lošeg vida noću), vitamin B2, C i K. Možda zvuči nevjerojatno  100 g ove čudesne biljke ima više vitamina C nego u naranči ili limunu! Osim obilja minerala i vitamina, ovo čudo od biljke sadrži i obilje flavonoida, klorofila, enzime, tanine, lecitin, fitosterol, sluzi, vosak i još mnoštvo drugih tvari koje djeluju blagotvorno na cijelo tijelo. Svi dijelovi koprive  stabljika, lišće, korijen i cvijet  imaju ljekovita svojstva. 

No i s koprivom treba biti oprezan, a to je zbog onih svojih malih obrambenih mehanizama i ''sokova'' koji nas opeku. Jedan švedski znanstvenik Abbe Kuenzle tvrdi, da bi kopriva odavno nestala sa lica zemlje, ako ne bi imala žalce.  Životinje i insekti bi ju odavno pojeli. To nas dovodi do zaključka da kopriva nije toliko dobra, mislite li da bi ju i životinje i insekti zbilja pojeli??!!

A što sve kopriva može kada kažemo da je toliko ljekovita? Čisti krv, obnavlja crvena krvna zrnca, čisti tijelo od nepoželjnih i štetnih tvari; liječi teške trbušne tegobe,menstruacijske i druge ženske tegobe, bolesti mokraćnih organa, liječi slabo mokrenje,teška bubrežna oboljenja, upalu mjehura, čir na želucu, crijevima i plućima,čisti pluća od sluzi, liječi teško disanje i astmu; jača cjelokupni živčani sustav, liječi nesanicu, a rabi se i za zagrijavanje hladnih nogu, a Grci su je koristili i za liječenje reume. Postoji mit da kad kokoške jedu sušene koprive, poveća se broj izlegnutih  jaja....probati ću ovo prvom prilikom :) 

Od koprive se danas rade brojne tinkture, čajevi, ulje za kosu, ulje, kupelj, vino od koprive koristi se u brojnim gastronomskim delicijama, te vrlo često i za pripremu soka.  Ali to nije sve :D...Korijen koprive se koristi za dobivanje žute boje, a iz lišća može se dobiti žućkasto-zelena boja. Kopriva sadrži kruća vlakna, pa se često koristi i u tekstilnoj industriji. Za razliku od pamuka, lana ili konoplje raste jednostavno, bez pesticida, no njezina vlakna su dosta hrapavija.

Tkanina napravljena od koprive je nađena na lokacijama na kojima su živjeli ljudi iz brončanog doba. Dobar dio njemačke uniforme iz Prvog svjetskog rata bio je od tkanine izrađene od koprivinih vlakana. Koprivu su koristili i stari Rimljani kao hranu i lijek.  U germanskoj mitologiji  kopriva je bila i simbol boga munje.....e sad je došlo vrijeme za onu priču sa početka posta :)

Perun je bog grmljavine, moćno božanstvo grmljavine, munje i groma starih Slovena. Udar groma je u većini slučajeva ostavljao trag za sobom, a tamo gdje udari grom, najčešće se palila vatra. Vatra se smatrala dragocjenom, vrijednom poštovanja. Drvo, koje je, po narodnom vjerovanju, najčešće trpjelo udar groma je hrast.Hrast je posvećen bogu Perunu i smatralo se da u njemu “živi” posebna sila, energija i zato je hrast najviše privlačio gromove boga Peruna.

Sa druge strane ,list koprive ima male “bodlje”, koje u dodiru sa kožom stvaraju bolni nadražaj. Kaže se da kopriva žari, odnosno stvara osjećaj sličan onom koji imamo kada se opečemo.

S obzirom da je vatra sa neba i dolazi od boga Peruna, vjerovalo se da su Perun i kopriva  u srodstvu, jer oboje “proizvode” vatru na svoj način. Tako je nastala   narodna izreka – neće svoj na svoga, pa tako ni grom u koprive.

Kopriva je svoje mjesto osim u mitologiji pronašla mjesto i u bajkama. Naime, Hans Christians Andersen je u svojoj knjizi Divlji labudovi spomenuo koprivu. Naime, princeza je morala satkati kaput od koprive kako bi razbila urok koja je zla vještica bacila na njenu braću, točnije kako bi svoju braću vratila u čovjekoliki oblik.

Kopriva je toliko svestrana i zbilja se proteže ne samo u medicini, gastronomiji nego i u književnosti i u modnim vodama...zbilja je posvuduša! Kopriva ima još toliko toga za ponuditi i pokazati. Nadam se da Vas je ovaj post dovoljno zaintrigirao da ju dodatno istržite i zavolite. 

 “Kada bi vam netko rekao da smijete sakupljati samo jednu biljku, to bi trebala biti - kopriva.” -Maurice Messegue

Most prema vječnosti

Dragi moji i vjerni čitaoci, unatoč mojoj podužoj neaktivnosti na blogu nadam se da ćemo se i dalje čitati i družiti, i da ja kao skromni predstavnik zelenog svijeta oko nas neću razočarati kako njih, glavne zvijezde ovog bloga, tako i Vas dragi moji pratitelji. Poduže me ne bijaše u ovim blogerskim vodama, no očito je da je inspiracija otišla na neki poduži odmor i ostavila mene na milost i nemilost ovog sivila. No, jesen je uplela svoje vitice u ovu priču i zaokupila moje male sive stanice nekim čarobnim mislima o stablima i njihovom tajnom životu, koji je i više nego sličan našem, ljudskom. Da, danas ću upravo pisati o jednoj krasotici u tajnom svijetu drveća, odveć zaboravljenoj u nekim čarobnim knjigama, bajkama i pričama, a prečarobnom da bi tamo zauvijek i ostala. 

Znate kako su unatoč odlasku ljeta svi nekako veslije osjećamo kad temperature ipak odluče podići bijelu zastavu u znak predaje i prepustiti svoje mjesto jesenskom vjetru? Uvijek sam jesen uspoređivala sa paletom boja koje se nalaze na najljepšem slikarskom platu, valcer boja i mirisa.....pod mirisima ne mislim samo na miris pečenih kestena koji se definitvno mogu natjecati sa najprofinjenijim parfemima svijeta, no pod mirise mislim i na miris kiše, miris šumskog pokrova, drveće koje kao da je uz kapljice kiše napokon protegnulo svoje noge, pomrdalo mahovinu i ispustilo posve nesvakidašanji, svježi miris duha šume. Prirodni parfemi takvu esenciju mogu proizvesti samo posebne biljke, splet okolnosti koji se nikad ne ponavlja dvaput, i svake minute i sekunde miris je drugačiji...riječ je o nijansama ali ukoliko duboko iz najdaljih kuteva pluća udahnete taj zrak, garantiram vam da ćete primjetiti razliku.

No, sad sam zbilja pretjerala s uvodom, mislim da se moram vratiti na svoj šumski put, danas bih vam voljela pisati o jednoj vrsti golemog mamutovca/sekvoje koja se može pronaći u našim tajnovitim, čarobnim i neponovljivim zakutcima Slavonije. 

Znam da je ovaj blog prvenstveno namijenjen pisanju i veličanju biljnoga svijeta, ali danas ću napraviti jednu iznimku...jer uz ovo stablo voljela bih Vam ispričati i nešto više o prebivalištu ovog stabla, tom čarobnom kutu Zemlje gdje se ova vrsta utaborila i čini taj dio još dodatno čarobnim, iako pomalo zaboravljen u vremenu sunce se tamo nekako posebno igra, stabla su tamo posebno ljepša i viša, vjetar tamo pleše posebno drugačiji valcer, ptice tamo posebno ljepše pjevaju, sve je tamo malo čarobnije i malo drugačije...tamo vam se odmori i duša i tijelo, i možda je to utočište svijeta, skriveno od nemarnih i zlokobnih pogleda a otvoreno za sve one velikog srca i duše,

Riječ je o jednom malom mjestu naziva Stara Gradiška, i zbilja kada dođete imate osjećaj da je zbilja stara, ali ne u onom lošem smislu, starija je, mudrija, prožeta borama koje su godine učinile najljepšem obzoru, unatoč ukradenim  dječjim osmijesima ''ukrašenim''  ogradama, električnim žicama prisilili su ju da bude kazna a ne nagrada brojnim ljudima koji su tamo pristizali. Prvo što vam padne na pamet kad vam spomenu ovo mjesto je zatvor, logor.....pokušali su iz tog kraja iznjeti ljubav, a ne znaju da je ona temelj, pokušali su uništiti dobrotu u ljudima, a ne znaju da je ona svako zrnce zemlje, pokušali su joj uzeti dušu, a ona je pohranjena u svakom stablu koja su tamo pronašla svoj dom! Mislite li da stabla ne osjećaju dobrotu i ljubav, mislite li da oni ''ne biraju'' gdje će stanovati? Prevarili biste se, stabla kao i biljke, osjećaju dušu zemlje, njene otkucaje i dobrotu koja kola podzemnim vodama, zato vjerujem da se ova Japanska kriptomerija s razlogom nalazi ovdje, da pokaže snagu, hrabrost i ljubav ovog komada zemlje pod nebeskim svodom. Ovo je bedem preko kojeg zlo, neprijateljstvo i mržnja ne mogu preći, prirodna crta obrane, simbol slobode i ljubavi.

Slike su snimljene u Staroj Gradiški 
(copyright by Marija Matokanović, Uskoci)

Japanska kriptomerija (Cryptomeria japonica) je veoma posebno stablo, kad ju vidite ne možete a de ne osjetite strahopoštovanje, stablo koje oduzima dah, stablo koje stere prema zvijezdama i ništa zemaljsko ga ne može zaustaviti, ono je most prema vječnosti.  Ima veoma specifično i zvučno prezime pomalo enigmatično, kripta koja čuva stoljetne tajne i priče. Etimologija njezina imena doslovno se odnosi na "skrivene stvari", a to upućuje i na nedostatak očitih dijelova, cvijeća. To je drevno drvo, za koje se misli da je staro najmanje 75 milijuna godina i kao takav dugo je bilo temeljno za kulture Japana i Kine, gdje se prirodno uzgaja. Ime vam govori o njenom porijeklu i važno je naglasiti da je ovo endemična vrsta u Japanu i ujedno je njihovo nacionalno stablo  gdje se zove ''sugi'' i vrlo rijetko je možemo pronaći ovoliko daleko od njezine domovine. Jel nije to čudesno, kada drveće nađe načina da preko ocenana završi u jednom malom mjestu u Lijepoj našoj? Vrlo ga često zovu i japanskim cedrom iako mu nije nimalo sličan, a možda se cedar zaljubio u ovu japansku kriptomeriju i odlučio ju prisvojiti za sebe, nije isključeno, vjerujte mi i ja sam se zaljubila u ovo velebno stablo. 

To je vrlo veliko crnogorično stablo, može doseći i do 70 metara u visinu i 4 m širinu, to su proporcije kakvima bi i Marlyn Moonroe pozavidjela :D Ima crveno-smeđu koru, izrazito mekanu, ja sam je neprestano mazila, nije hrapava kao kod većine crnogorice, dapače potpuno je suprotno. Posebnost je kod kore što se odljupljuje u okomitim trakama, i kora je ispod toga svjetlije nijanse narančaste. 

Listovi točnije iglice su opet nešto posebno, kratke su i mene dosta podjsećaju na ružmarin, bacite pogled sami ;). Grančice su zelene boje, no s vremenom mijenjaju boju u bakreno narančastu preko crvene pa sve do smeđe, i iskreno ne znam u kojem mi je izdanju ljepša. 

Češeri su kuglasti s oko 20-30 ljuskica i znate na što mene najviše podsjećaju??....na male buzdovane, možda u krošnjama kriptomerije živi neka mala Xena princeza ratnica i za svoje pohode upravo koristi plodove ovog stabla :D.

Postoji razlika u češerima, imate zelene i smeđe, i iako bi većina pomislila da su zeleni dok su mladi, a kad ostare posmeđe nije potpuno točna. Naime bojom se razlikuju muški od ženskih češera, da da kriptoomerija ima muške i ženske češere, a razlog tome je što je ona biljka koja ne cvjeta.  Muški češeri su mali i bogati polenom i sjede na sredini grane dok su ženski veći, nalaze se na vrhu grane i vrhovi su im ''podebljani'' drvenastim ljuskama. Sjeme im se nalazi unutar ljuskica 

Jedna od najljepših sastojina Cryptomeria japonica je šuma Nikko gdje 250 godišnja stabla dosežu 65 metara visine i 2 m u promjeru, ali u Staroj Gradiški možete pronaći čak 3 takva stabla, a osjetiti ćete jednaku ljepotu i velebnost kakvu možete osjetiti u Japanu u šumama ovog stabla. Naravno, ima razlike, ali ova tri nisu ništa manje važna i lijepa, baš naprotiv totalno su drugačija od drugih susjeda da ''običnom'' šumskom parku dodaju dozu nečeg tajanstvenog, i zato posjetite ih nećete požaliti!

Postoje brojni kultivari točnije vrste Japanske kriptomerije koje se međusobno razlikuju prema njihovom izgledu, postoje čak i patuljaste vrste, također postoje brojne vrste od zlatnih, crvenih zelenih i sl. U Europi se uzgaja kao ukrasno stablo, što me i ne čudi s obzirom na njihov izgled.

U Japanu i Kini dugo se uzgaja za drvo, koje je izrazito mekano i mirisno . Ovo drvo ima široku primjenu a najčešće se koristi za izradu ornamenata, zbog svoje izuzetne varijacije boja, iako se  koristi  za gradnju ipak je to znatno manje. Stablo se uzgaja i za svoju smolu iz koje se izoliraju kriptokomerska kiselina i fenolna kiselina, za tanine, za eterična ulja i ljekovita ulja i aromatski tamjan koji djeluju antiinfekcijsko i antiseptičko.

U Japanu, Sugi je izrazito poštovan,  i vrlo je često postavljen oko mjesta štovanja uz hramove i mjesto molitve.  To je visoko, impresivno stablo, kako sam ranije spomenula bedem, pa nas ne čudi da se prema nekim  dokumentima u Sjedinjenim Državama uzgaja kao egzotična biljka uvezena iz vrlo različitih razloga, naročito za definiranje granica.

Najstarije stablo kriptomerije Jōmon Sugi  nalazi se u Japanu na otoku Yakushima, iako se navodi da je staro najmanje 2.000 godina, prema nekim istraživanjima taj broj se popeo na 5.000 godina.

Vjerujem da bi Japanci da znaju da se ''njihova'' kriptomerija nalazi u malom mjestu u dalekoj RH odmah napravili nacionalni park od Stare Gradiške, a vjerujte mi mislim da ništa manje nisu ni zaslužili, jer uz kriptomeriju tamo se nalaze različite vrste crnogorice i bijelogorice koju rijetko možete pronaći u kontinentalnom djelu Hrvatske, park koji se nalazi u sklopu ovog zaboravljenog bisera Slavonije broji brojne vrste stabala, čak i primjerak bijelog bora, koji kao stari bijeli čarobnjak čuva recepture i čarolije ovog mjesta. Stabla čine vojsku vilenjaka, tim putevima želite proći, zagrliti te čarobne divove i uživati u sigurnosti njihovih krošnji, stabla uokviruju i uljepšavaju čitavo mjesto no uz njih tu se nalaze stare, bršljanom obrasle utvrde, bijaše tu prije i franjevački samostan  (ukinut 1787), a 1776. barokna crkva sv. Mihovila. Stabla čuvaju baštinu, vjetar u krošnjama žubori priče ovih ljudi, ovog mjesta dok bedemi starih utvrda i dalje postoje, bore se protiv ljudi, protiv vremena i protiv zaborava.

Kriptomerija je posebno stablo, baš poput ovog mjesta...gdje cigle odišu dugom prošlošću, sjene igraju poseban ples tame i svjetla, vjetar kroz stoljetne tunele prenosi dugo čuvane tajne, osmijehe i suze i ako se u krošnjama ovoga stabla zaustavite poslušajte što vam ima za reći, zagolicat' će vas svojim iglicama, pomilovati vam dušu, pomilovati zranjenu zemlju. Dođite u Staru Gradišku, ova stabla pružaju utočište, pročitajte knjigu kod njih u društvu i čut ćete kako se smiju jer svakim listom knjige dokazuju da ima života poslije smrti. :)

Majsko vino Gospodara šume

Dođe nam  taj divni mjesec maj, počinje doba godine kada sve cvijeta, sve se budi i nadasve očarava sva naša osjetila. Dolazi doba godine kada ne možete ostati ravnodušni na polje tratinčica ili prolazeći šumskim lenijama ne osjetiti neku čaroliju koju ptičice uz blagi proljetni povjetarac pronose mirise svježe pokošene trave te tako ostavljaju još jedan svibanjski poljubac na platnima našega života. Moj ured je smješten izvan grada i šetajući ili biciklirajući ove moje usnule mišiće prolazim kroz veliki park, i koliko god ujutro bilo mućno ustati  i kapci vrlo često odbijaju surađivati sa moji obavezama pa ih moram zalijevati polarnom vodom, kako bi se donekle otvorili, najveću energiju upravo pronađem u tom parku. Vrlo često se dogodi da izubim pojam o vremenu, i bez obzira koliko sam lenijama prošla ova prakovna arhitektura me uvijek ostavi bez daha. 

Uvijek pronađem novi skriveni zakutak, novu granu koja se probila baš kroz gustiš grmlja, ili patka koja je odlučila protegnuti noge baš na mom putu....priroda je zbilja čarobnjak i iz mene izvuče uvijek ono najbolje. Danas je izvuklo i pokudu kako vrijeme brzo leti, a ja svoje prste dugo nisam razbacala po tipkovnici svoga bloga. Dugo sam razmišljala o čemu da vam danas pišem, jer toliko toga imam vam za ispričati, s vama podjeliti svoje malo znanje o ovome svijetu, no dosjetih se da bi današnji svibanjski dan mogla posvetiti jednoj posebnoj ljekovitoj i pomalo zanemarenoj biljčici, koja je veoma posebna i zaslužuje  da bude istražena i predstavljena svima nama.

Riječ je o Asperula odorata i znam latinski vam baš puno i ne znači, ali prije nego otrkijem njen narodni naziv željela bih vam pažnju skrenuti na njezino prezime koje otrkiva jednu tajnu, i biti će Vam korisno ukoliko u vrtnom centru naiđete na još neku biljku sa tim prezimenom, jer će Vam odati par aseva koje skriva u rukavu. Riječ odorata vam znači miris, ovu riječ ste zasigurno čuli u engleskom jeziku ''odor'' što znači miris, aromu......a to znači da je današnja svibanjska kraljica veoma mirisna biljka....kao i sve one koje nose isto prezime ;). A sad na redu je da Vam predstavim ovu biljku, naziv ove biljke je veoma brojan, no ja ću upotrijebiti jedan meni poseban a to je Lazarkinja (divlji broć, lazarkinja mirišljava, lazina trava, mirisna broćanica, mirisni broć, prvenec, prvijenac, rožna perlica i sl.) Ova biljka   je iz porodice Rubiaceae (broćike) te je udomaćena u Europi, sjv. Africi i zapadnoj Aziji. Njezino stanište su rubovi šuma ili same šume.

Lazarkinja je višegodišnja zeljasta biljka s puzavim crvenosmeđim korijenom i stabljikom visine do 40 cm. Listovi su sjajno zeleni, a na vrhu završavaju mekanom bodljicom. Tijekom svibnja i lipnja na vrhu stabljike razvijaju se sitni, mirisni cvjetovi s četiri latice bijele boje, skupljeni u cvatove. Ne znam jesam Vam ikad pojasnila što to znači cvat....ako jesam onda ponovite stečeno znanje, a ako nisam onda poslušajte ;). Cvatovi su vam laički rečeno hrpa malih cvjetova koji se nalaze na istoj cvjetnoj stapci.... Plodovi su oraščići, gusto pokriveni dlakama koji glume Kapetana Kuku, dlake da ne bude zabune...jer su kukasto savijene. :D Znate na koga liči taj njegov plod, na čičak, mislim da Vam je to lakše predočiti.

Što je toliko posebno u toj Lazarkinji?  Njen miris i ljekovita svojstva! Na početku sam vam rekla da je mirisna, ali nisam vam otkrila kako miriše, naime njezin miris je poput čarobnjaka, ako sad mislite da sam prolupala, onda mi nakon pročitanog recite da nisam bila u pravu, naime ova biljka miriše poput nekog drugog, i možda vam ova biljka pokušava reći kako je sve moguće ako zbilja vjerujete u čuda. Ova biljka vam miriše na svježe pokošenu travu, dakle nije trava, ali miriše poput nje. Svoj specifičan miris duguje  kumarinu koji nije sadržan samo u cvjetovima nego i u čitavoj biljci. Miris biljke naročito se razvija kada se biljka osuši. 

Prilikom sabiranja treba voditi računa da biljku  treba rezati, a ne čupati, jer se čupanjem pomiješa korijen biljke i zemlja, što svakako umanjuje izgled i pogoršava kvalitetu sabrane biljke, a osim toga se i prorjeđuju prirodna staništa. 

Zašto ova biljka nosi baš naziv Lazarkinja? Upravo zato jer je toliko ljekovita,a i pretočena u vino diže ljude iz mrtvih.  Lazarkinja se ne nalazi na popisu ljekovitog bilja koje je u službenoj upotrebi, a ipak joj se pripisuju takve ljekovitosti da se već dugo ubraja među obljubljene ljekovite biljke u pučkoj medicini. Kumarin, koji je sadržan u biljci, bistri mokraću i vrši antiseptično djelovanje. Čaj od lazarkinje pospješuje mokrenje, umiruje bolove u trbuhu, regulira nepravilan rad srca, uklanja nesanicu, djeluje bez sumnje na čišćenje krvi i uzrokuje lagano izlučivanje znoja. Čaj od lazarkinje odličan je napitak kod zastoja normalnog rada jetre i kod žutice, a preporučuje se i kod sklonosti stvaranju pijeska i mokraćnih kamenaca.

Konačno, dokazano je da čaj od lazarkinje djeluje kao sredstvo za umirenje bolova kod migrene i neuralgije, a vrlo umirujuće djeluje i kod nemira i histerije.

Treba međutim, kao i kod svih lijekova bilo onih prirodnih ili sintetičkih, voditi računa o preporučenoj količini, jer kumarin koji je vrlo ljekovit u velikim količinama može uzrokovati mučninu,  glavobolje, povraćanja, pospanosti i smetenosti, a može se oštetiti jetra i djelovati na sedimentaciju krvi. 

Zbog ugodnog, slatkastog mirisa na svježe pokošeno sijeno, već se u Srednjem vijeku uzgajala u vrtovima i koristila za punjenje slamarica i mirisanje platna. Danas se koristi u proizvodnji parfema i kao lavanda za obranu od moljaca. Upotrebljava se i za dodavanje arome duhanu, likerima, vinima i sirevima. 

No, ono što se najviše veže uz ovu biljku je priprema majskog vina.  Recept za ovo vino potječe još iz 854. godine kada je benediktinac Wandalbertus opisao ljekovita svojstva lazarkinje i od nje pripremio  "majski napitak". Današnji recept za ovaj majski napitak se malo nadogradio te je uz lazarkinju dodana i jagoda, a promijenjen joj je i naziv u svibanjsku bolu.  Svibanjska bola (Maibowle) je tradicionalni njemački osvježavajući napitak kojim se u vrijeme cvatnje Lazarkinje slavi dolazak proljeća i izražava nada u dobru, plodnu godinu. Postoje brojne varijante tog napitka koji se priprema i u drugim zemljama, a za osnovni recept potreban je stručak Lazarkinje u cvatu, boca bijelog vina, boca pjenušca, malo šećera po želji (3-5 žlica) i nekoliko jagoda.

Ako niste neki ljubitelj alkohola ovu verziju možete probati i u bezalkoholnoj verziji. Za bezalkoholnu varijantu napitka, umjesto vina, za namakanje lazarkinje koristiti vodu, dodati neprskani limun izrezan na kriške, 1-2 žlice meda i malo narezanih jagoda. Poslužiti s kockicama leda.

Postoje brojni recepti za izradu čaja, likera, ledenog čaja, vina i ostalih napitaka i možete ih vrlo lako pronaći na internetu, a vjerujte mi vrlo lako se radi....evo da se uvjeriti zalijepiti ću vam jedan recept za izradu desertnog vina...

Šaku sitno isjeckanih svježih listova Lazarkinje prelite s litrom bijelog vina i ostaviti da odstoji sat vremena. Procjediti, dodati žlicu smeđeg šećera ili meda. Služiti rashlađeno....jednostavno, rashladno i zdravo....vrijedi pokušati :).

U mjesecu maju ili na našem u svibnju rastu biljke koje nam neće nikada dozvoliti da ostanemo gladni, žedni ili bolesni, priroda se uvijek pobrine za svoju dječicu. A upravo su u ovom razdoblju svoje mjesto našli i brojni blagdani uobličeni u narodne običaje sela i grada, osiguravajući svima koji vjeruju - ljubav, duhovno zdravlje, pomirenje i nadu.

I dok razmišljam o pripremi ovog majskog ili svibanjskog vina, žudeči da  uz užitak slatkastog aromatičnog napitka iznad svega budemo zdravi, ne mogu se ne zapitati, gdje se i kada prekinula nekada jaka duhovna veza ljudi i prirode.

Za kraj ću s vama podjeliti još jednu zanimljivu činjenicu, naime u Njemačkoj se Lazarkinja naziva Waldemeister, što u prijevodu znači gospodar šume. Upravo nas ovaj njezin naziv tjera na razmišljanje i pokazuje kako i na izgled sasvim ''obična'' biljka krije tolike tajanstvene priče i čarobne napitke što  dovodi do zaključka da ponekad ono što nam izgleda malo i nedoraslo u sebi čuva najčudesnije stvari.

Tolkienova šetajuća stabla

Topla preporuka uz čitanje posta :)

Dragi moji biljoljupci, visibabe, jaglaci, šafrani i kukurijeci počeli su ukrašavati svoje plesne haljinice za veličanstveni proljetni bal. U zraku se počinju skladati posebne simfonije koji pozivaju sve dječje osmijehe i rumene obraze da izađu pod nebesko plavetnilo i raduju se dolasku, po meni, najljepšeg godišnjeg doba! Zbilja, ni sama ne znam kome  bi danas poklonila svoju pažnju i prepustila pero u njegove listove i baš iz tog razloga pisati ću danas, da biti ću baš buntovna i izvući ću jednu biljku iz sjene proljeća i malo prepustiti ovaj svijet njoj na vladavinu. 

Nemojte mi zamjeriti na tome, obećavam da ću se od slijedećeg posta truditi pisati u skladu sa godišnjim dobom koji okupira ovu polutku Zemljine kore. Već neko vrijeme planiram Vam pisati o ovoj biljci, no vrijeme je uzelo maha i iskreno mislim da nisam više toliko u formi za trćanjem, naročito ne za vremenom. Vrijeme je postalo pravi fitness majstor, a ja sam počela dahtatati za njim kao riba na suhom. :D Bilo kako bilo, neću dozvoliti da vrijeme oduzme pozornost ove biljke......no, no dosta o mom filozofiranju, ovim mojim trkeljanjem i  Platon će postati ugrožen :D. 

Odakle mi ideja za ovu biljku, znam nemate pojma o kojoj je biljci riječ, no prvo da vam objasnim razlog zašto baš njoj prepuštam prve proljetne dane. Kao prvo, televizijska je zvijezda, neki dan imala je čitavu emisiju od sebe, kao drugo metafora je danas za ovu veliku krizu odljeva mozgova iz naše lijepe domovine. Da, da i ova biljka kao i brojne obitelji i mladi putuje, i ova biljka se nada pronaći komadićak raja na ovoj planeti. Upravo je ova biljka jedna od mnogih koja pokazuje koliko smo slični biljkama, ali ponajviše koliko od njih ZBILJA možemo naučiti.

Ako se pitate kakve pobogu kakve veze ima pisac Tolkien sa biljkom??? Današnje putovanje  u potrazi za rajem predstavljam Vam Hodajuću palmu (Socratea exorrhiza). Kojeg li blesavog naziva za biljku...zašto baš hodajuća??Postoje brojna nagađanja i preispitivanja hoda li ova palma zbilja. Brojni naučnici i botaničari smatraju kako to nije potpuno točno, ali ja vjerujem kako ni mi ljudi ne znamo sve tajne biljnoga svijeta. No, red bi bio da vas prvo uvedem u ovu priču! Hodajuća palma obitava u tropskim kišnim šumama područje Sjeverne i Južne Amerike. Može doseći visinu i do 25m, no najčešće se zadržava na visini od 15-20m...valjda i ona poput mene ima problema sa pronalaskom adekvatne odjeće, dovoljne dužine :D 

Listovi ove palme, nalik su ostalim vrstama palmi. Na vrhu se nalazi gusta krošnja od tridesetak perasto razdijeljenih listova dugačkih oko tri do četiri metra. Listovi su razdijeljeni pri vrhu i dosta gusto zbijeni pa se ponekad stvara dojam 3D razvijenih listova. Ono što je u pravilu karakteristično i zbog čega je ova palma dobila specifično ime je njezin sustav korijenja.

Za razliku od drugih palmi čiji je korijenov sustav dosta jednostavan kod Hodajuće palme je to posve drugačije. Naime, ova palma je pravi cirkuski akrobat i hoda na štulama, znam znam zvuči smiješno i nemoguće. No na slikama će te bolje vidjeti o čemu je riječ. Štule su karakterističi odjevni predmet ove biljke, možda i ona želi biti u skladu s modom i prošetati svoje biljne štikle ;). Ove štule su zapravo korijenje, koje iznova raste u potrazi za boljim tlom. Ova palma ne šeta u punom svjetlu te riječi, jer centralni korijen uvijek ostaje na istom mjestu, ali stvaranjem novog korijenja, štula, dobiva se dojam da se stablo kreće, za boljim sutra.

Kako tlo erodira, stablo pruža nove, duge korijene koje traži novo i čvrsto tlo. Dok se korijenje učvršćuje u novom tlu, stablo se polako savija prema novom korijenju, a staro se uzdiže u zrak. Cijeli proces preseljenja stabla na novo mjesto s boljim uvjetima za rast može potrajati i nekoliko godina. Tajna se možda skriva u neobičnom izgledu ovih stabala, koje za razliku od drugog drveća ima sustav korijena iznad zemlje, čime liče više na metlu nego li na stablo. Kako s vremenom neko korijenje odumire zbog erozije tla, stvara se novo. Fenomen "pješačenja"stručnjaci objašnjavaju definicijom da drvo traga za suncem. Da se palma pomakne sa svog mjesta, odnosno da prošeta potrebno je pričekati i do godinu dana, no ona za svog života propješaći i do 20 metara. Ova palma nije zanimljiva samo turistima i znanstvenicima, nego i brojnim kukcima koji ju oprašuju i hrane se njenim sokovima.

Cvijet ove biljke je veoma specifičan i pomalo nalikuje na cvijet vrbe, znate mislim na ono što meni nalikuje na veliku dlakavu gusjenicu! Slična je priča i kod Hodajuće palme, cvijetovi su dok su skupljeni podsjećaju na veliku bananu, a onda se rascvjeta u ''gusjenice'' odnosno rese sa sitnim žutim cvijetićima- Plod koji se razvije u početku je svijetložute do žućkastozelene boje koji kada dozrije poprima karamel smeđu boju sa sitnim nepravilnim prugicama.

Osim što hoda, ona je i prirodni afrodizijak, naime unutrašnjost korijena, srčika, upotrebljavala se od davnina kao afrodizijak. Osim što se šeće pravi je i zavodnik ;). Također, od njezinog debla dobiva se izrazito kvalitetno drvo, od koje se izgrađuju brojne američke kuće.

Iskreno, ja sam osoba otvorena uma i kako smo naučili da se mimoza zatvara pri dodiru nije mi ovo toliko nevjerojatno kao nekim znanstvenicima. Inače, ova palma vam raste u Kitoa, prijestolnici Ekvadora, rezervat biosfere Sumako, to je sjedište ove palme.  

Nažalost, ova šumska biosfera kao i hodajuće palme našle su se na udaru iskrčavanja i devastiranja, tako da postoji vrlo velika vjerojatnost da ove palme ne dožive svoj raj na zemlji, čak postoji velika vjerojatnost od njihova potpunog istrebljenja. Kako sam na početku rekla kako je ova biljka metafora naše loše demografske slike kad podvučemo crtu i nama prijeti istrebljenje. Ne vjerovati da plame hodaju je isto kao i zatvarati oči pred drugim znanstvenim dostignućima, zatvarati oči pred brojnim svjedocima jednako je kao i zatvarati oči prema napretku, opustošiti šumu tako tajanstvene biljke jednako je kao i uništiti Zemlju. Što je od svega ovoga metafora, a što surova stvarnost procijenite sami, no nemojte zatvarati oči niti okretati glavu prema dokazima,jer to je jednako slaganju sa svime navedenim, nemojte žmiriti jer ćete propustiti veličanstvene stvari.

J.R.R. Tolkien je u svojoj triologiji Gospodar prstenova opisao šetajuća stabla, u njegovim pričama spominje Uruk-hai, utvare, crne jahače, brojne mitološke junake i po meni to je najjači film u povijesti i sadašnjosti! Borba dobra i zla, svjetla i tame, i iako je to samo ''priča'' prikazuje toliko surovu stvarnost da je nemoguće da ostanete jednaki prije i poslije filma/knjige. Šetajuća stabla Enti su jedni od brojnih priča, izmišljenih?? Ja u to više nisam posve sigurna, i vjerujem da postoje šetajuća stabla kao i da postoji Uruk-hai u vidu buldoždera i katana koji će posjeći ovu čarobnu šumu....i onda ne mogu da se ne zapitam zašto je nama ljudima teško povjerovati u malo čarolije??

 Za kraj valjalo bi se češće sjetiti ove misli vodilje: