Fitness trener

U zadnje vrijeme, ne znam kako kod vas ali kod mene je ovako, stalno mi iskaču kojekakve stranice ''Zdravi život'', ''Mršaviti je lako'' ove tablete, ovi čarobni čajevi, one dijete, onoliko trčanje oko stadiona da imaš osjećaj ne da ćeš povratiti mišićnu masu, nego sve ono što si jeo otkad si se rodio....i opet se vratimo na početak da kilogrami ne idu dolje, nego se penju poput osvajača Mount Everest-a. I onda nakon silnih neuspjeha, odustanemo naručimo jumbo pizzu veličine svemirskog tanjura, sjednemo pred tv i odlučimo si dati oduška jer više ne znamo kako u ratu s kilogramima pobjediti. 

Ne, ovo nije još jedan od čarobnih recepata, savjeta koji kada pročitate pretvarate se u Barbie sa njenim ''savršenim'' dimenzijama (btw. po mom ukusu ona je neukusna) niti u Arnolda Schwarzneggera sa mišićnom masom koja bi zaustavila tsunami...ne, ne...ovo nije post o nečem takvom, pa eto ako ste to očekivali preporučam vam da odustanete od takvih mitova da vas magičan prah rješava svih nepotrebnih kilograma i nastavite sa čitanjem današnje priče. Prije nego Vas upoznam sa ovom najzdravijom biljkom na svijetu, koja će vam pomoći ne samo da ostanete fit nego i zdravi, važno je napomenuti da bez fizičke aktivnosti, neće vam pomoći da izgledate kao lice s naslovnice. Vježbanje ne da je dobro samo za vaše tijelo, nego i za zdravlje a vjerujte mi i osjećati ćete se fantastično!

Prijevod: (Ne zaboravi, ono si što jedeš!- Oh, pa ja onda moram pojesti mršavu osobu)

Ne, ja nisam jedna od onih koja u šusu napravi 20 sklokova, optrči 10 krugova oko stadiona i još diže utege od 50 kg, naaah, ja svoje vježbanje usmjeravam preko glazbe i plesa...ili zaobilazim lift i penjem se stepenicama. Tako da, nije istina da se morate zavući u teretanu i dati masne pare da bi bili fit! Ako niste sretni, kilogrami će to iskorištavati protiv vas....zato prije svega, osmijeh na lice, nađite vježbu koja će vas usrećivati, i ukomponirajte to s današnjom bilokom i Vőila, ma garantiram Vam uspjeh! Ako ne, vraćamo vam bombon, jer novce nemam...secesija je..:D

Dakle o kojoj je to biljci riječ?! Riječ je o Brokuli (Brassica oleracea)....evo čujem već val uzvika ''Bljaaaak, to mi je mama kuhala i ima mi okus po papuči''....ako pripadate ovoj skupini ljudi onda svakako trebate pročitati nastavak priče! Dakle, brokula pripada porodici kupusnjača odnosno krstašica i njezin predak vam je karfiol. Naziv brokule potječe od latinske riječi bracchium što u prijevodu znači grana ili jaka ruka, a odnosi se na izgled brokulinih izdanaka. Prema drugom izvoru, naziv brokula potječe od talijanske riječi "brocco”, što znači izdanak ili mladica....sve u svemu oba izvora imaju smisla..

 Ne znam jeste li znali ali onaj dio što kod brokule jedemo su zapravo pupoljci njezinih cvjetova. Ako te pupoljke ostavimo neubrane, od njih će se razviti visoka cvjetna stapka s žutim cvjetovima koji ima 4 latice, u obliku križa. E e jel vam sad jasnije malo zašto se ova porodica zove i krstašicama, jer im je cvijet u obliku križa. Izgledom podsjeća na malo stabalce sa zelenom krošnjom! Brokula je dvogodišnja biljka, i njezin ciklus vam izgleda ovako...u prvoj godini, naročito u pri nižim temperaturama ona formira svoje najbolje pupove, ali da vam odmah bude jasno...te niže temperature ne podrazumijevaju odlazak ispod ništice. Sama biljka će vam preživjeti i takve temperature, ali pupovi će se smrznuti. Druga godina njenog života teče nekako ovako....u ljeto ona brzo ode u prorast i formira cvjetove koji su žute boje, a nakon cvatnje nastaju čahure u kojima se razvija sjeme. Znači prve godine nas hrani, druge godine se priprema da nam da sjeme da se možemo hraniti naredne godine....hmmm, možemo reći da je druge godine noseća ;) .

Postoji nekoliko različitih vrsta brokula kao i vrste koje su nastale križanjem brokule i karfiola. Tako postoji brokula ljubičaste boje, , i ona se razlikuje od ove naše po malo gorćem okusu te ona što ja iz milja volim reći hipnotizirajuća brokula....vidjeti će te na slici o čemu pričam ;).

Brokula potječe iz mediteranskog dijela Europe, točnije Italije gdje su je još u 6 st pr.Kr jeli Rimljani a danas je, zbog svojega jedinstvenog okusa i nevjerojatne hranjive vrijednosti, najpopularnije zeleno povrće na Zapadu. Zbog sve većeg broja znanstvenih dokaza za zdravlje korisnog djelovanja, neprestano puni naslovnice na kojima ju se naziva superhranom..

Brokula je izuzetno bogata tvarima koji ljekovito djeluju na čovjekov organizam. Kalij, kojim brokula obiluje, mineral je koji smanjuje visoki krvni tlak, te rizik od srčanog udara. Antioksidans beta-karoten, uspješan je u borbi protiv nastanka karcinoma, jer neutralizira molekule slobodnih radikala koje razaraju stanice. B vitamin (folna kiselina) smanjuje rizik od određenih urođenih promjena, karcinoma i bolesti srca, suforafan sprečava rast kancerogenih stanica u organizmu, a potiče rast antikancerogenih. Netopljiva vlakna reguliraju rad probave i pomažu kod održavanja željene tjelesne težine. Brokula također neutralizira kancerogene tvari iz dima, što je izuzetno korisno za pušače i pasivne pušače. U brokuli se također nalaze ditioltioni i glukosinolati, spojevi koji štite organizam od raznih vrsta raka. Brokula je zbilja sastavni dio mnogih jela, od povrtne juhe do prilog mesu i ribi. Većinom brokula zbog nepravilnog načina pripreme bude odbačena, i bljutava pa je većinom zamrze djeca jer ne izgleda nimalo privlačno. Pravilna priprema brokule ključ je postizanja najboljeg okusa i prehrambene vrijednosti. Za samo 5 minuta moći ćete ju pretvoriti u ukusno povrće visoke prehrambene vrijednosti. Znate kako? Pa samo ju kratko skuhate na pari, vjerujte mi  uz dodatak umaka od vrhnja, sira pretvara se u kraljevsko moćni obrok. Da odmah napomenem, jedite čitavu brokulu, znači zajedno sa stabljikom i listićima, a ne samo njene pupove....cijela brokula je jestiva. Također i vodu u kojoj ste okupali brokulu je bogata vitamina i minerala i može vam poslužiti kao dobar temelj za izradu umaka ili juha.

Prilikom kupovine brokule trebate imati nekoliko informacija na umu:

-          ne uzimajte brokule čiji su cvjetovi nejednake boje, žuti ili prošarano zeleni- to je samo znak da su stari ili nedovoljno zreli za konzumaciju

-          stabljika brokule mora biti čvrsta i kompaktna, nikako šuplja i drvenasta

-          također ukoliko vam ništa od ovoga ne predstavlja olakšan način izbora brokule, onda se poslužte metodom osjeta...budite poput svinja na tartufe i vjerujte mi neugodni miris će vam biti dovoljno jasan znak da ova brokula nije vaš dobitni listić.

I za kraj još nekoliko zanimljivosti, iako je američki predsjednik Obama izbacio upotrebu karfiola u Bijeloj kući njegovim stopama nije krenuo Thomas Jefferson. Thomas Jefferson smatra se ocem SAD-a, i on je bio toliki zaljubljenik u brokulu da je odlučio uvesti sjeme iz Italije, te na njihovom principu i uputama zasadio prvu brokulu u svibanj 1767 godine. Ok, ok vi tvrdi orasi koji se još niste zaljubili u ovu supernamirnicu...ne biste vjerovali ali ona je i filmska zvijezda i to ne bilo kojeg filma, nego filma Jamesa Bonda....oke oke, na neki način je odigrala ulogu života uz Jamesa Bonda. Talijanski-američki, gospodin Albert R. Broccoli, zaslužan je za dovođenje Ian Fleming u film James Bond....da dobro to nema baš veze s povrćem, ali opet riječ je o Brokuli, nisam ja kriva što gospodin nosi takvo prezime :P

Ne znam za vas ali ja ću probati neke od brojnih recepata koji se nude uz ovu supernamirnicu, hej možda nije fenofantastična, ali svakako drži doktora van, a bome neću morati ni trčati maraton da bi se otarasila kojeg kilograma. Ovo je nekalorično a zdravo, plus kažu da se idealno sljubljuje sa slaninom, pa tko sam ja da sumnjam u to?! U slast! 

Sirene među biljkama :)

1,2,3 udahnimo i zaronimo! Ne ne, ne brinite se nećete se danas udaviti na mom blogu, u pomoć će Vam stići poseban odred biljaka! Ali da biste ih upoznali potrebno je zaroniti ispod površine, i ući u Tajanstveni svijet vodenih biljaka! ;) Kako živim u gradu koji ne samo da ima rijeku, nego je blagoslovljen i umjetnim jezerima te sam imala  sreću upoznati i ovaj odred za biljnu baštinu! Iako su često neugledne i neke oku neupečatljive smatram da su i one zaslužile svoje mjesto pod ovim rajskim nebom. Malo kraljevstvo u podzemnom svijetu, znate, ja kad vam zaronim ponekad imam osjećaj da sam sirena, teško da mogu biti mala sa svojih 184 cm, ali makar sirena mogu biti :D. Da vam budem iskrena, malo su mi ljigave sve te silne trave i pretvaram se u ninju kad moram izaći na obalu, ali možda ih nisam dovoljno upoznala da bi ih zavoljela. Danas ću nam predstaviti čak tri vrste vodenih biljaka i truditi ću se u ovo opisivanje uči otvorenog uma i dopustiti se da se i ja zaljubim u njih! :) 

Krenimo mali moji istraživači u dubine gdje nas čeka naše podvodno  blago! Kao prvo, valjalo bi pojasniti pojam ''vodene biljke'' jesu to one biljke koje su stalno žedne ili se vole neprestano kupati pa naprosto ne izlaze iz vode, a ne izgledaju kao smežurane grožđice?!  Vodene biljke su biljke koje su prilagođene na život u vodenim sredinama (slane ili slatke vode). One su također naziva hidrofite ili hidrofora..kad smo već kod tih hidronešto, odmah ću vam pojasniti njihove ''suparnike''. Postoje hidrofori jer im je voda baš fora, i hidrofobi koji bježe od vode kao vrag od tamjana! Fobija ili strah od nečega.....znači slikovito si povežete onima kojima je voda fora su HIDROFORI, a oni koji imaju fobiju od vode su HIDROFOBI. Eto malo da vam dam predodžbu i tih definicija. 

No vratimo se našim fanaticima za vodu. ;)  Ovo su male ribice među biljkama, znači njihov ''dišni susatav'' je prilagođen za život u ili na vodi. A što je to ''dišni sustav'' kod biljaka, njihove ''škrge'' nazivamo aerenhim (aer-zrak) to vam je tkivo koje skladišti zrak uz pomoć listova koji se nalaze na površini vode. Kako izgleda taj proces?  Njihov sustav stanica kojih se nalaze u listu (zamislite mravinjak, svaki mrav je zadužen za obavljanje određenog posla, tako je i sa stanicama biljke)  povezan je s vanjskim zrakom pomoću puči na listovima i izdancima, koji plivaju na vodi ili strše iz nje. Na taj način oni ''hvataju'' zrak i omogućavaju da biljka u vodi diše....to vam je kao onaj sustav ronilačkog odjela, sa dihalicom vučete zrak u pluća, dihalica kod biljaka su upravo taj aerenhim koji se nalazi u listovima vodenih biljaka.

Uhhh znam da vam se ovo čini kao znanstvena fantastika, ali se nadam da sam vam koliko-toliko razjasnila taj misterij. No dobro dosta o njihovoj fizionomiji, red je da Vam predstavim današnje sirene. Sirena no1. : Mekana voščika (Ceratophyllum submersum L.) Sirena no2. ; Smrdljivi kupus (Lysichiton americanus), Sirena no3.;  Lopoč (Nymphaea ) da se odmah ispričam svim drugim vodenim biljkama koje u ovom prvom krugu nisu odabrane da predstavljaju svoju vodenu bašću!

Mekana voščika (Ceratophyllum submersum L.) prva asocijacija kad vidim ovu biljku je ''Što kopar radi na dnu vode''...eto mene on izgledom dosta podsjeća na kopar, možda je ova biljka doslovno shvatila da služi ukiseljavanju krastavaca, pa se odmah bacila na ukiseljavanje....hmmm....Dakle voščika je  podvodna slobodno plutajuća zeljasta biljka, stabljike duge 20-80 cm, i u pršljenu smještenih listova, koje izgledaju kao iglice bora, samo naravno mekane ;) Listovi mogu biti blago nazubljeni, ali pod dodirom su izrazito meki, lomljivi... Može preživjeti u minimalno slanoj vodi ali optimalna je slatka, hranjiva, mirna, osvjetljena (ili u polusjeni) plitka voda stajaćica. Znate koja je njezina superpower? Služi pročišćavanju voda, a s obzirom da luči  alelopatske tvari (ja ću to vama pojednostavljeno  da vam je to njezino oružje-biokemijska tvar koju ona ispaljuje da bi se riješila zločinaca) spriječava razvoj modrozelenih algi i drugih konkurentskih biljaka ali time nažalost  smanjujuje bioraznolikost, ali je zato dobra u akvarijima. Slijedi njezin osobni selfie iz podzemnih dubina ;)

Nažalost o sireni pod rednim brojem 2 nemam puno podataka, jer je to još dosta novija vrsta, pa ću Vam ja po principu  zatečenog stanja opisati izgled ove biljke :). Smrdljivi kupus (Lysichiton americanus). Ajme koji naziv biljke!! Kako li je samo zaslužila tu titulu...Dakle ovaj naziv potječe iz SAD-a i UK zbog karakterističnog "smrdljivog" mirisa koji ispušta tijekom cvjetanja. Ovaj miris je toliko intenzivan da prožima čitavo područje u kojem se nalazi, nažalost njegov ''parfem'' ne voli baš svatko. Prepoznatljiv miris privlači oprašivače te  negativno djeluje kako na njih tako i  na  muhe i bube. 

Izgled ove biljke jakooo podsjeća na našeg Kralja kompjutera i TV ekrana(Spathiphyllum) samo je razlika u boji i staništu.  Dakle njegov cvijet je u biti preobraženi list, i žute je boje. Cvjetovi su brojni i gusti te cvatu u kasnu zimu ili rano proljeće.

Dok ju neki smatraju korovom, pa čak i invazivnom vrstom, ona predstavlja i hranu za medvjeda koji ga jedu nakon hibernacije jer ima laksativno djelovanje. Biljka se koristi od strane domorodaca kao lijek za opekline i ozljede, te kao hrana u vrijeme gladi. Listovi imaju papreni okus. Svakako treba napomenuti visok sadržaj oksalne kiseline koja uzrokuje osjećaj peckanja na jeziku i grlu, a može rezultirati crijevne iritacije pa čak i smrt ako se konzumira u velikim količinama. Iako biljka nije bila tipičan dio prehrane u normalnim uvjetima, njezini veliki, voštani listovi su važni za pripremu i čuvanje hrane. Također se koristi za liječenje čireve i oteklina.

I sad nam na red dolaze Lopoči (Nymphaea), o kojima imam znatno više materijala za pisati, pa će oni preuzeti kormilo na ovom našem vodenom putovanju. Prvo što vam želim razjasniti 3 učestala imena kojima se nazivaju lopoči, a znače sasvim neke druge biljke.... Dakle razgovor dviju prijateljica/prijatelja ''Ajmeee kakvog li divnog lopoča!''- ''Daaa, joooj ma ne kaže se lopoč, nego lotus''- ''E a ja sam čula i da netko veli za to lokvanj''- Dakle, možda ste se susretali sa ovim ''sinonimima'' za lopoč. Ali to NISU sinonimi, riječ je o po sve drugim biljnim vrstama. Dok su lopoči i lokvanji srodne biljke te pripadaju istoj porodici, Nymphaeceae (obitelj lopoča), lotusi pripadaju sasvim drugoj skupini biljaka (Nelumbonaceae). No da ja sad ne trkeljam previše, nabaciti ću Vam slikice da vidite u čemu je kvaka!

Ne znam koliko Vam je upadljivo ovo sa slikama, pa ću vam ja dodatno pomoći. List kod lopoča i lokvanja je ležeći i meni osobno izgleda kao onaj packman, ista stvar je i sa cvijetom iako kod lokvanja se blago uzdiže ....dok je kod lotusa list on blago valovit, savijen...nije se razvalio po površinu kao riža po toboganu, i duguljuastiji je nego list kod lopoča i lokvanja. Eto nadam se da sam bila uspješna u pojašnjavanju ovih zabluda! ;)

Copyrights.  Vrtlarija Kalići (slike)

Vratimo se mi sad našoj sireni s početka priče. Rasprostranjen je u većem dijelu Europe, na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Staništa su mu plitka jezera, ribnjaci, rukavi rijeke sporog toka.

Korijen mu se nalazi na dnu rijeke, zakopan u mulju dok listovi i cvjetovi plutaju na površini! 

Postoje dvije glavne vrste lopoča, a to su:

- Nelumbo nucifera- Plavi ili indijski lopoč, poznat i kao sveti cvijet Hinduizma i Budizma. Također se štuje kao nacionalni cvijet u Indiji i Vijetnamu, gdje se od njegova korijenja i sjemenki pripremaju jela azijske kuhinje. Ova vrsta lopoča potječe čak iz drevnog Egipta, gdje su ga jeli pripadnici visoke klase, te se crteži s prikazom ovog cvijeta nalaze po starim zidovima i stupovima. Nekada je rastao prirodnim putem u prostranstvima Azije, od Vijetnama do Afganistana, ali danas se većinom uzgaja u umjetnim vodenim vrtovima u Aziji i Australiji

- Nelumbo lutea - američki lopoč koji je rasprostranjen zahvaljujući američkim Indijancima koji su ga koristili kao izvor hrane. Danas se može naći u SAD-u, u srednjeameričkim zemljama (Meksiko, Honduras), te na Karipskom otočju. Tradicionalna boja je bijela ili blijedožuta, ali su križanjem s indijskim lopočem dobivene brojne druge nijanse.

Znači boje kojima se voli šminkati lopoč su: snježnobijela, žuta, ružičasta, jarkoljubičasta, pa čak i plava.  Znate li da se cvijet lopoča otvara samo danju pri sunčevoj svjetlosti, a po noći se zatvara i potone u vodu. Također, ukoliko dođete u napast da tu ljepotu uberete i njome ukrasite svoju kuću, to vam neće poći za rukom. Ako se ubere, zatvori se i više ne otvara svoje latice.

Ono što mene osobno fascinira je kako su cvijeće uvijek povezivali sa nekim vjerovanjima, pa su tako i latinska imena ponekad vezana za mitološke priče. Upravo i lopoč ima takvu jednu priču. Dakle, izraz za lopoč je nymphea, a razvio se od grčke riječi nymphe, koja se odnosila na grčka božanstva šuma i voda, nimfe, koje su u srednjem vijeku postale vile. Lopoč, prema tome, povezujemo s vilama, vilinskom zemljom, nimfama, čarolijom prirode, ženstvenošću, obiljem i plodnošću.

Širenje njegovih cvjetova podsjeća na širenje duše, a često se božanstva prikazuju kako sjede na cvijetu lopoča. Slično je i u budizmu, gdje lopoč simbolizira čistoću tijela i uma. Buda je prikazan kako sjedi na velikom listu ili cvijetu, ili kako korača, a na mjestu gdje mu je noga dodirnula tlo, rastu upravo lopoči. U Kini je ova vodena biljka simbol elegancije, često korištena u poeziji. U Egiptu simbolizira sunce, stvaranje i ponovno rođenje. 

Lopoč nas osim simbolikom očarava i svojim kulinarskim umijećem. Naime, cvijet, sjeme, mlado lišće i korijenje su jestivi, te se koriste u tradicionalnoj kuhinji azijskih zemalja poput Kine, Indije, Koreje, Japana, Pakistana. Mogu se jesti sirovi ali obično se koriste kao kuhano povrće, juhe, biljni čaj, suho voće, pa čak i kao slatkiš! Osim toga, plavi lopoč sadržava nuciferin, hipnotički sastojak, koji izaziva halucinacije kada se pomiješa s vinom....onda odjednom zbilja i plešete s vilama! :D Osim u kulinarstvu lopoč možete pronaći i u malim staklenim boćicama parfema. Miris lopoča je prekrasan, čist, nježan, opojan i vrlo puderast. Teško ga je sačuvati, a njegov ekstrakt se još teže dobiva. Posjeduje određenu blagu slatkoću. Kada ga pomirišete, osjećate se kao da ste u nekom drugom svijetu, svijetu smirenosti i blagostanja. Opušta čula i na suptilan način vas smiruje…

Prije nego Vas napustim za danas podjeliti ću s vama još jednu zanimljivost, kraj uvijek treba ostaviti kraljevskim glavama! Među lopočima postoji tzv. ''kraljica lopoča'' a njeno ime je Victoria amazonica. Ona Vam je najveća vrsta lopoča na svijetu.  Ovaj lopoč je primjer hermafrodita biljke koje cvjetaju dva dana u godini, jedan dan ženskim, a drugi dan muškim cvjetovima. Ako se pitate ''a ma zbog čega je ona molim te dobila titulu kraljice?!''  Ime je dobila u čast kraljice Viktorije te je najveći i najpoznatiji tropski lopoč. Viktorijini listovi se nalaze na površini vode i mogu doseći promjer do 720 x 5542,5 m te tako čak i uzdržati masu čovjeka. Glatki sloj koji se nalazi na gornjoj strani lista odbija vodu, dok je donji dio isprepleten rebrima prepunim oštrim bodljama za koje se pretpostavlja da služe za odbijanje riba ili drugih životinja koje bi se rado nahranile ovom velikom biljkom. Zrak zarobljen između rebra omogućuje biljci plutanje. Listovi vrlo brzo rastu i zadignutim krajevima poprimaju oblik tanjura, a mogu prekriti i veće površine vode.

Ono što je puno rjeđe vidljivo, ali ništa manje neobično je njen cvijet. Naime, cvjetovi Viktorije otvaraju se na dva dana u godini, ali na toliko neobičan način da ta dva dana željno iščekujemo svake godine. Prvi dan cvijet je bijele boje i ženskog spola, a potpuno se otvara tek pred večer. Privlači noćne kukce svojim slatkastim mirisom koji podsjeća na ananas i toplinom koju proizvodi. Kukac ulazi u Viktorijin cvijet prenoseći pelud druge biljke na njen tučak i time započinje oplodnja, a cvijet se zatvara. No Viktorija još nije gotova sa zarobljenim kukcem. Razvija prašnike te mijenja spol svojega cvijeta. Kada se otvori sljedeću večer, novi muški cvijet sada je crvenkaste boje bez izraženog mirisa, a kukac je konačno pušten na slobodu te odlazi noseći sa sobom novi pelud kojim će oprašiti novi bijeli cvijet. Ostavljeni cvijet se zatim zatvara i zaranja u vodu. Lijepu Viktoriju se može vidjeti i u zagrebačkom Botaničkom vrtu, u stakleniku koji je nazvan Viktorijina kuća.

Zbilja mislim da se opravdala i s razlogom nosi titulu kraljice lopoča! ;) Za kraj dragi moji prijatelji, želim vam da se ugledate na lopoča. Jer on je biljka koja se usred mulja i kaljuže uspjela uzdignuti, i izrasti u nešto toliko veličanstveno! Dobra pouka dana: i kada mislite da u veći mulj ne možete upasti i da vam treba bager da vas išćupa iz ovog blata, sjetite se lopoča i uzdignite se, vaša snaga i ljepota čuči u vama i čeka da ju vi oslobodite. Vi ste ključ svoga uspjeha! ;)

Barbara reci ''RA''

Danas ću vam predstaviti jednu biljku koja me dočekala za stolom pri povratku s posla, odmah da napomenem da ja nisam neki profesionalni znalac biljaka nego sam više entuzijasta koji se voli neformalno educirati i svoje malo znanje proširiti sa većim krugom prijatelja (da, smatram vas moji dragi čitaoci, svojim prijateljima ;) ), i iz tog razloga kad sam ugledala ovu biljku na svojoj trpezi izgledala sam kao prvašić koji se prvi put susreće sa matematikom, zadivljeno i zabrinuto istovremeno. Ajme, pa kako ja ne znam što je ovo?!...no onda u glavi začujem prizvuk ohrabrenja ''Učiš dok si živ bio mrav ili div'' i tako sam ja odlučila istražiti ovu zagonetnu biljku s kojom se dosad osobno nisam susrela. Tako da dragi moji prijatelji, danas ću pisati za sve nas, a nekima među vas vjerojatno i probuditi davno zaboravljeno sjećanje na ovu biljku. No da krenem, jer bojim se da će te se razbježati od ovolikog filozofiranja. 

Dakle danas odmah prizivam u sjećanje i brišem prašinu sa njenog imena, Barbara uzvikni ''RA'', tako je danas je na redu Rabarbara (Rheum L.), no prije nego što krenem u njezino predstavljanje htjela bi malo skrenuti pažnju na ovo napisano u zagradi, dosad smo naučili da su to ''ime i prezime'' naših biljaka, no što predstavlja ovo slovo ''L'' koje nije popilo koju štamplicu rakije i uvijek stoji ravno?? Slovo ''L'' je oznaka za poznatog švedskog botaničara Carl Linne koji je prvi uveo nomenklaturu kod biljaka, koja se kasnije koristi i za životinje. Opet neke komplicirane stručne riječi ''nomenklatura'' – ona u pravilu naznačava ovo što ja iz milja volim nazivati ''imenom i prezimenom '' biljaka, ime je rod biljke, dok prezime predstavlja njezinu vrstu....znači da vam slikovito to opišem, jabuka je jabuka jel tako, ali svi znate da imamo Zlatni delišes, Granny Smith, Jonagold itd...to su sve vrste, a rod je jabuka.....ako budete zainteresirani da vam pobližem objasnim to silno obiteljsko stablo biljaka, ostavite komentar pa ćemo se pobrinuti da vas i tome podučim na jednostavan i zanimljiv način!

I sad sam zbilja pretjerala sa ovim, pa se vraćam na pravi put i svjetla reflektora ponovno usmjeravam na Rabarbaru. Ako se svi pitate kako sam ja uspjela otkriti da je biljka za mojim stolom rabarbara evo odgovora, dakle nisam ja Hercules Poirot ili inspektor Columbo da sam sama slijedeći tragove donijela ovu odluku, ne ne...ta zasluga pripada mojoj mami koja me upoznala s ovom biljkom, koju je ona u djetinjstvu jela. I tu mi razbudila želju da i sama otkrijem nešto više o njoj, zajedno s vama moji biljoljupci. Smatra se da je njen latinski naziv povezan s barbarskim zemalja oko rijeke Volge nekoć znane kao Rha odakle su ju Rimljani uvozili.  Na tom području današnje Ukrajine obitavali su barbari, kako su ih nazivali Rimljani, pa je ime ovog povrća složenica tih dviju riječi. (HINT: Rha (ime zemlje) + barbara (barbari)= Rabarbara)

Rabarbara je višegodišnja zeljasta biljka sa krupnim listovima i dugim debelim zelenim, ljubičastim, ili ružičastim stabljikama....mene na prvi pogled dosta podsjeća na blitvu, iako su ovdje listovi zbiljaaa ogromniii! Biljke posjeduju velike listove i trokutastu dugu mesnatu stabljiku. Cvijet  je mal, zeleno-bijelo do roza-crvene boje. Ovo je biljka koja je po nećem slična lubenici i dinji....okusom podsjeća na jabuku i u prošlosti su je ljudi dosta koristili kao zamjenu za jabuku, jer jabuke tada nisu bile lako dostupne, ali ovo ''voće'' je u stvari u kategoriji povrća i po tome dijeli mjesto s lubenicom i dinjom, naše povrtno voće! :)

Iako je rabarbara povrće, u Sjedinjenim Američkim Državama, sud u New Yorku donio je 1947. godine odluku da, budući da se u SAD rabarbara koristi kao voće, rabarbaru treba smatrati voćem pri određivanju davanja i poreza, što je za posljedicu imalo smanjenje tarifa jer su tarife za povrće bile više nego za voće. I danas je uobičajeno da se rabarbara u receptima, popisima i kazalima u SAD, i u mnogim drugim zemljama navodi pod voćem....vidite da to nije problem samo s lubenicom i dinjom ;)

Domovina rabarbare je Kina, a u 18. stoljeću širi se prema Europi. Najraniji zapisi o rabarbari potječu iz Kine, i to oko 2700. godina pr.Kr., koji govore o kultiviranju rabarbare i njenoj uporabi kao laksativa.

Porijeklom je s obala rijeke Volge gdje je rasla u divljem obliku. Za ljudsku prehranu koriste se peteljke. Danas se uzgaja u gotovo cijelom svijetu i postoje brojne vrste koje se razlikuju uglavnom u boji stabljike koja varira od zelene, preko različitih nijansi ružičaste pa sve do tamno crvene. Možda ste čuli informaciju da je rabarbara bolja ukoliko su peteljke tamnije crveno obojene. Međutim, boja peteljki nije povezana ni s okusom niti s kvalitetom. Pojedine sorte ponešto se razlikuju u okusu i pretežitoj namjeni, ali razlika u okusu i kvaliteti prvenstveno je rezultat nekih drugih faktora kao što su sastav tla, pravilna njege, osunčanost, količina vlage... Kod nas se u uzgoju uglavnom nalaze tamnije obojene sorte iako su u drugim zemljama i svjetlije obojene sorte, sa ružičastim stabljikama jednako cijenjene i zastupljene na tržištu.

U Salernu, tada najvećoj školi farmakologije, rabarbara se primjenjivala u raznim receptima. Prvi Europljanin koji je vidio rabarbaru bio je poznati moreplovac Marko Polo.....eto možete slobodno reći da imate poveznicu s najvećim moreplovcem...hmmm, ja ću se sigurno time tu i tamo pohvaliti! :) Ako mislite da je tu kraj, grdno se varate! (ovo sam izrekla onim tonom Fatamorgane iz Huga) Ovu informaciju naprosto morate čuti, jer vjerujte mi osjećat ćete veće poštovanje prema ovoj zaboravljenoj biljci. Naime, u Engleskoj u 17. stoljeću rabarbara je bila tri puta skuplja od opijuma i tek je u viktorijansko doba ovo povrće ustoličeno u omiljeni sastojak pita i slastica. Iako je rabarbara i prije bila sastavni dio britanske kuhinje, na velika vrata elitnog gastro društva ušla je krunidbom kraljice Viktorije u prvoj polovici 19. stoljeća kada je predstavljena nova, ukusnija vrsta ovog skromnog povrća.

Time je zauvijek zapečaćena veza između viktorijanskog visokog društva i brojnih slastica kojima su crveno-ljubičaste stabljike ove biljke neizostavni sastojak. Rabarbara je drevna biljka koja se još prije 2700 godina prije Krista uzgajala te koristila kao lijek. Kako korijen može preživjeti u smrznutom tlu, pogodovala joj je hladna klima Mongolije, Himalaja i Sibira....veoma prilagodljiva biljka!

Svoj put do Grčke i starog Rima našla je u 1. stoljeću, a njezina  ljekovita svojstva isticao je i Dioskorid, slavni rimski liječnik iz vremena cara Nerona, te Avecina, arapski liječnik, koju  je preporučivao za liječenje raznih bolesti.

E sad, ja sam se zapitala, zašto se kod rabarbare isključivo jede stabljika, a ne listovi? Pronašla sam odgovor u jednoj od svojih enciklopedija, a razlog tome je jer listovi sadrže oksalnu kiselinu, koja je otrovna. Istina, trebali bi pojesti veću količinu da bi se otrovali, ali ne preporučam da otkrivate koja je to ''velika količina''.

Kinezi za rabarbaru znaju reći da je čarobna biljka koja čudotvorno obnavlja organizam, radi velike ljekovite moći koju posjeduje. Rabarbara je dobra prirodna biljka, ja ću je prozvati i prirodnim antibiotikom jer liječi gotov sve tegobe od: želudac i crijeva od slabog teka, žgaravice, raznih nametnika i parazita do dizenterije i kolere. Rabarbara je veliki prirodni lijek za liječenje tegoba pražnjenja crijeva: ako se pripravci od rabarbare uzimaju u manjim količinama zaustavljaju proljeve, a u malo većim količinama potiču pražnjenje crijeva kao dobar prirodni laksativ, a ako se uzimaju u jačim i češćim dozama, tada djeluju kao purgativ (sredstvo za čiščenje), brzo i jako, liječi razne upale ili infekcije naročito jetru i žuč tako što pojačava lučenje žuči i pročišćava i jača jetru liječi kožne tegobe kao što su: opekline, čirevi, rane, osip, razne kožne nečistoće.

Razvojem medicine sve se manje koristila kao lijek, ali tada je počela njezina upotreba u kulinarstvu. Prvi pisani recept s rabarbarom zabilježila je Hannah Glasse 1760. godine, koja je napisala da stabljike rabarbare treba narezati na komade veličine 2cm, zasladiti te koristiti kao punjenje za pitu. Pita od rabarbare tradicionalni je dio blagdanskog ručka prilikom američkog Dana zahvalnosti. Za pitu od rabarbare postoji i jedan slavni citat koji kaže ''  pita od rabarbare je tajna dobrog života te utjelovljenje okusa proljeća''. Od stabljika se pripremaju razni kolači, džemovi, kompot i osvježavajuća pića. Narezana stabljika može se sušiti ili ušećeriti.

Prva zemlja koja je prigrlila rabarbaru kao slasticu bila je Britanija, a put prema kraljevskim stolovima dodatno je pogodovao pad cijene šećera. Svoju je veliku popularnost dočekala u prvim desetljećima 19. stoljeća, a Joseph Myatt zaslužan je za kreaciju prvog suvremenog tržišta za rabarbaru. Rabarbari je išlo u prilog što se mogla brati prije drugog povrća, a u istom stoljeću započelo se s prakticiranjem potpomognutog uzgoja bez izlaganja biljke svjetlu. Tu je tehniku slučajno otkrio jedan vrtlar iz Chelseaja, koji je ostavio glineni završetak dimnjaka iznad jedne od biljaka. U potrazi za svjetlom biljka je razvila duže i mnogo sočnije stabljike. Takav forsirani način uzgoja ušao je u primjenu, a berba se obavljala pod svjetlom svijeća....ako sam nešto dosad naučila o ovoj rabarbari onda je to da je veoma prilagodljiva i otporna, i da je definitivno zaslužila biti kraljicom trpeza!

Viktorijansko je vrijeme zaslužno za veliku popularnost ove biljke koja je trajala punih sto godina, a posebno je bila popularna između dva svjetska rata. U novije vrijeme, nakon perioda zanemarenosti u kulinarstvu, rabarbara je postala velikom zvijezdom suvremene gastronomije koju u svojim kreacijama koriste najpoznatiji chefovi svijeta....pa ja sam naprosto oduševljena, u pravilu ovo je neka kraljevska biljka, ne pod tim ne mislim da njenom konzumacijom postajete kraljevi, iliii možda i postajete? ;)

Dobro se sljubljuje s cimetom i jagodama i idealna je za pite, džemove i drobljence („crumbles“). U restoranima se često služi foie gras s pireom od rabarbare, a divljač, prepelica i patka često se sjedinjuje s ovim povrćem čiju trpkost dobro podnosi ovo meso intenzivnijeg okusa. Ne znam kako vi, ali ja ogladnih!

Nakon svih ovih veličanstvenih povijesnih činjenica i znamenitosti o ovoj davno zaboravljenoj dami pomalo sam tužna jer sam naučila toliko dobrih i pozitivnih stvari koja ona nudi da ne mogu a da ostanem ravnodušna na njezinu trenutačnu slabiju ili potpunu nezastupljenost u našim životima! Ja svećano prisežem da ću se truditi, makar u svom slučaju, ponovno oživjeti ovu biljku, jer ja sam tip osobe koja ne odustaje tako lako. Posebnost, jedinstvenost, otpornost i prilagodljivost to su odlike koje krase ovu biljku, a od toga nikad ne trebamo dići ruke...baš kao ni kod  ljudi! Imajmo to na umu :) Voli vas vaša zaljubljenica u biljni svijet!

Voćni milijuni!

Dragi moji biljoljupci predugo je vremena prošlo otkad sam Vam zadnji puta tipkala, a i ovako sam svjesna da je život prekratak da bih vam opisala i predstavila svaku biljćicu...znači ne patite samo vi zbog ove moje kronične lijenosti, nego i sve te silne biljke koje će nažalost ostati neistražene i bez svog osobnog predstavnika. No, ne valja mi se sad živcirati jer promjeniti ništa ne mogu...ma u pravilu mogu, evo danas ću zato natipkati priču i predstaviti Vam čak dvije biljke....a jesam se raspištoljila ha? :D No da ne duljim, na ovom svom uvodnom ''ispričavam se na nepisanju'' djelu krenimo mi na današnju temu posta. Ljeto nam se polako udaljava, ali još uvijek možemo vidjeti njezine rubove peraja, pa iz tog razloga ću ovaj post posvetiti baš jednim ljetnim biljkama!! Da, znam jesen je već polako zakoračila svojim čizmama u drvorede i sunce je polako izgubilo onu svoju žestinu i vrućinu, ali u trgovinama se nađe još dosta biljaka koje su dominirale ovo ljeto i osvajale kako Vaše želuce tako i prostrana polja i livade.

Pa krenimo biti mali pustolovima među štandovima ovog sezonskog voća. Pripremite se da Vas današnja priča nostalgično vrati na ljetne dane i ponovno vas ogrne toplinom i vedrinom. Kako da vas navedem da posumnjate o kojim biljkama je danas riječ...hmmm..( da, dobro znam sve sam uprskala ovim slikama, ali svejedno pravite se da ne znate..biti će vam zanimljivije :D)možda da napomenom da ova biljka najbolje gasi žeđ i ekstremno brzo nakon već prvog zalogaja osjećate kao da ste na Bahamima i neki dobar sluga vam maše palmom na ležaljci! Možete li pogoditi o kojim rashlađivačima je riječ? Ako ne, evo za vas još jedan mali hint....vjerujem da ste na brojnim portalima čitali kako je potrebni dnevni unos vode oko 2 litre, a ponekad nam se dogodi da se moramo prisiliti  da popijemo i samo jednu čašu (to bi bio moj slučaj) i onda naiđemo na jedno slatko, voćno rashlađenje koji sadrži hektolitre vode u sebi (ovaj podatak sam preuveličala,  ne brinite nije riječ o buretu vode ili vodom predoziranom slonu)....e pa mislim da njušite trag u pravom smjeru....da , da danas je riječ o Lubenici i Dinji!

Ono što bi na početku odmah htjela razjasniti jest ona tisućljetna dilema jesu li lubenica i dinja voće ili povrće. I da, morati ću Vas razočarati lubenica i dinja  jesu povrće.....ali, to uopće ne mora biti loše, pihhh opće poznato je da više volimo voće od povrća i da nam se omjer unosa jednog i drugog drastično razlikuje, i da vuče više na stranu voća nego na povrća....osim ako sada u tu jednadžbu ne uvrstite lubenicu i dinju ;). Pa zašto su lubenica i dinja povrće?? Ne dajte da vas zavaraju oni ''pametnjakovići'' koji misle da ona pripada u povrće jer pripada porodici bundevara/tikvenjača (Cucurbitaceae) jer ću vam odmah reći da to nije razlog, naučili smo da jabuka pripada porodici ruža (Rosaceae), pa opet jabuka nije cvijeće, tako da to nije objašnjenje zašto lubenica i dinja pripadaju povrću. Jednostavno pravilo koje govori da se radi o povrću je to što se radi o plodu jednogodišnje biljke, što je pravilo povrća. Svi plodovi koji se koriste kao hrana i koji se moraju saditi svake godine su povrće. Voće je plod višegodišnjih biljaka, koje se ne mora saditi svake godine. To je bitna razlika između voća i povrća....eto i ova misterija je riješena! :)

Lubenica (Citrullus lanatus) je podrijetlom iz tropske Afrike, a Dinja ( Cucumis melo) potječe iz   Azije, SAD-a, Meksika, a uzgoj se proširio i u mnoge mediteranske zemlje. Lubenica se još naziva bostan, dok se dinja još naziva dina, melon, pekun, pipun i pepun. Dokazi o sadnji lubenica pronađeni su u dolini Nila i to iz vremena starih Egipćana pa su tako u grobnici kralja Tutankamona pronađene sjemenke lubenice. Stoljećima kasnije lubenice su se proširile u sve dijelove svijeta. No lubenicu kakvu poznajemo uzgojio je Charles Fredric Andrus 1954. Nazvana 'Charleston Gray', takva lubenica bila je uzgajana zbog veličine, oblika (radi lakšeg transporta), crnih sjemenki te neuobičajeno ružičastog mesa. Iako se još mogu pronaći vrste lubenica koje imaju meso nešto tamnije zelene ili pak svijetlozelene boje, ili pak vanjsku koru s prugicama te meso narančaste ili bijele boje, gotovo sve lubenice potječu od Charleston Graya.

Dinje su prvi put kultivirane u Iranu prije nekoliki tisuća godina. Ime Cantaloupe, kako se naziva na engleskom jeziku, najvjerojatnije je dobila prema talijanskoj papinskoj županiji Cantalupo na području gdje je prvi put uzgajana u Europi.

A sad malo da ih skeniramo....:) Stabljika lubenice i dinje je razgranato, snažno, na njemu se nalaze puzave vriježe, to vam je slično kao i kod krastavca, a mislim ipak su braća po porodici ;),  a ovisno o sorti može narasti 3-4 m. Cvjetovi su razmješteni pojedinačno i izrazito su žute boje. Otvaraju se u jutarnjim satima i cvjetaju samo jedan dan, a neoplođeni ženski cvjetovi ostanu otvoreni i slijedeće dane. Listovi su po rubovima nazubljeni i razmješteni su po principu ''cik-cak''. Kod lubenice je list peteroprsast, valovitih rubova, dok je kod dinje list dlanast, blago nazubljen, te su oba prekrivena gustim dlačicama. Znači ovaj zeleni dio je u pravilu sličan i kod dinje i kod lubenice, ono po čemu se razlikuje je njihov konačni proizvod: plod!

Lubenica: Plod može narasti do 20 kg, a oblik mu može biti raznolik, jajolik, okrugao, pa čak i četvrtast (karakterističan proizvod Kine). Kora ploda može biti jednobojna, tamno ili svijetlozelena ili prugasto, odnosno mrežasto išarana. Unutarnji jestivi dio ploda može biti od ružičaste do crvene boje. Postoje vrste čija unutrašnjost je narančaste, žute ili čak bijele boje. Sjeme lubenice može biti bijele, žute, smeđe, crne ili šarene boje- crne sjemenke spremne su za sadnju te uzgoj novih lubenica. Ako vadite koštice iz lubenice, nemojte ih bacati. Kad ih osušite, pune su proteina, vlakana i antioksidansa te ih je svakako preporučljivo jesti.

Dinja: Plod dinje je ovalnog oblika. Obično je dug 15-22 cm, a težak 1-2 kg. Ima jako lijep miris i okus. Tvrda kora može biti glatka, naborana ili mrežasta s režnjevima. Unutrašnji, jestivi dio najčešće je narančaste ili svjetlozelene boje, a šupljina je ispunjena sjemenkama- bijele odnosno svjetložučkaste boje. Sjemenke dinje su, kao i bundevine sjemenke, jestive – mogu se tostirati i poslužiti kao ukusna grickalica ili pak koristiti u brojnim jelima.

Zašto su te dvije voćke toliko zanimljive, ljekovite i većini ljudi srcu drage? Na početku sam spominjala neke hektolitre vode, pa da vam sad dam i točan podatak, dakle lubenice se sastoji od 92% vode....a ostalih 8% je raspoređeno na ugljikohidrate, proteine i vitamine A, B6 i C,! Lubenica i dinja ne sadrži masti ni kolesterol pa su izratito zdrave, i koriste se kao jedan od glavnih sastojaka u dijetama! Bogate su i mineralima, najviše kalijem, fosforom, kalcijem. Pomažu kod upale žučnih putova, olakšavaju probavne smetnje, ublažavaju bol, pomaže kod uklanjanja štetnih tvari iz organizma. Znači što više lubenice pijete, da , da PIJETE (jer ako nešto ima 92% pa logičnije je reći da ju pijete ;)) čistite bubrege, regulirate krvni tlak, štitite srce, čak sprječavate i rak prostate. Dinja vam neće samo ugasiti žeđ, već vas može i zaštititi od sunčevih opeklina za što je dobar njezin sok.......i kome onda treba doktor?!

Ono što ja posebno volim pisati na svom blogu, jest one male skrivene tajne koju svaka biljka ima i što ju čini posebnom i unikatnom. Svaka biljka je zanimljiva na svoj način i smatram da upravo te zanimljivosti ljude privuku da upoznaju biljke malo više, iz nekog drugog ugla da uđu u taj njihov veličanstveni svijet. Pa krenimo....Demosten (grčki govornik) jednom je prilikom pogođen lubenicom u glavu (možda zbog svog silnog filozofiranja) , dok je pričao o popularnim filipikama (govori protiv Filipa II). On se zahvalio na poklonu, stavio je na glavu i rekao da će je koristiti kao šljem u borbi protiv Filipa Makedonskog...morate priznati da je sve u svemu domišljato iskoristio tu lubenicu. U azijskim zemljama, prepržene sjemenke lubenice se jedu kao grickalice ili se smrve, dodaju žitaricama i potom upotrebljavaju za pripremu kruha. U Kini i Japanu lubenica je popularna kao poklon domaćinu kojem idete u posjetu. U Izraelu i Egiptu lubenica se često jede sa feta sirom, dok se dinja najbolje sljubljuje sa pršutom!

Na slici umjetnika Giovannija Stanachija iz 17. stoljeća naslikana je lubenica. Njen izgled bitno se razlikuje od ''moderne'' lubenice. Razlog je u stoljećima genetskog modificiranja nakon čega je teže jestivi „bijeli“ dio lubenice nestao iz sredine ploda te ga danas možemo naći samo uz koru.

Senat Oklahome je 17. travnja 2007. proglasio lubenicu službenim državnim voćem, uz neke dvojbe je li lubenica uopće voće....i iako mi jedemo isključivo njenu unutrašnjost, na lubenici je jestiva i njena kora! Dinja se spominje u Bibliji, za kojom su Izraelci žalili kao za omiljenom hranom 40 godina lutajući pustinjom.  

Upute prilikom biranja, kupovanja lubenica i dinja....ono kuckanje lubenica mi je osobito drago, kao da se nadamo da će nam netko iz unutrašnjosti odgovoriti je li lubenica sočna i slatka. :D Potražite simetričnu lubenicu čija je težina sukladna veličini. Ne bi trebala sadržavati mrlje i mekana mjesta. Okrenite je i potražite udubljenje koje je nastalo uslijed polegnutosti na zemlji. Ako ne vidite to udubljenje, to znači da lubenica još uvijek nije zrela. Pri kupnji dinje pripazite na peteljku oko koje se mogu stvarati kapljice vlage, što je znak da je dinja ubrana prerano i da iznutra vjerojatno neće biti zrele narančaste boje. Kod zrele dinje peteljka lako otpada, na čijem mjestu ostaje malo udubljenje.

I za kraj uvijek volim da,  osim što su se oči poigrale s tekstom, a mozak neke informacije brižno stavio u vaše memorijske ladice, pomalo izazvati i vaše nepce i želudac da ponovno uroni u sve čari i okuse ovog ljetnog voća. Da, da..znate što slijedi...lubenica i dinja u ulozi majstora kuhinje! Najpoznatije hladno predjelo u nas je kombinacija pršuta i dinje, a izvrsno se slaže u salatama s piletinom ili morskim plodovima. Za ljeto su pogodne i hladne juhe od dinje, kokteli ili dinja kao dodatak sladoledu. Kada ju jednom narežete, lubenica ostaje svježa tek dan ili dva. Kako ostatak ne biste bacili, iskoristite ga za kockice leda. Stavite ostatke lubenice u blender i miksajte dok smjesa ne postane kompaktna. Izlijte smjesu u kalupe za led i zaledite. Led možete dodavati u razna voćna pića.

P.S. U nekim zemljama, poput američkog juga, lubenica se služi posuta s malo soli. Kada odstoji koji tren, takva je lubenica još malo slađa i sočnija...nećete znati dok ne probate ;) 

P.P.S Ne zaboravite da ste vi svi posebni baš poput današnjih junaka priče, vi ste jedan od milijun! ;)