Sirene među biljkama :)

1,2,3 udahnimo i zaronimo! Ne ne, ne brinite se nećete se danas udaviti na mom blogu, u pomoć će Vam stići poseban odred biljaka! Ali da biste ih upoznali potrebno je zaroniti ispod površine, i ući u Tajanstveni svijet vodenih biljaka! ;) Kako živim u gradu koji ne samo da ima rijeku, nego je blagoslovljen i umjetnim jezerima te sam imala  sreću upoznati i ovaj odred za biljnu baštinu! Iako su često neugledne i neke oku neupečatljive smatram da su i one zaslužile svoje mjesto pod ovim rajskim nebom. Malo kraljevstvo u podzemnom svijetu, znate, ja kad vam zaronim ponekad imam osjećaj da sam sirena, teško da mogu biti mala sa svojih 184 cm, ali makar sirena mogu biti :D. Da vam budem iskrena, malo su mi ljigave sve te silne trave i pretvaram se u ninju kad moram izaći na obalu, ali možda ih nisam dovoljno upoznala da bi ih zavoljela. Danas ću nam predstaviti čak tri vrste vodenih biljaka i truditi ću se u ovo opisivanje uči otvorenog uma i dopustiti se da se i ja zaljubim u njih! :) 

Krenimo mali moji istraživači u dubine gdje nas čeka naše podvodno  blago! Kao prvo, valjalo bi pojasniti pojam ''vodene biljke'' jesu to one biljke koje su stalno žedne ili se vole neprestano kupati pa naprosto ne izlaze iz vode, a ne izgledaju kao smežurane grožđice?!  Vodene biljke su biljke koje su prilagođene na život u vodenim sredinama (slane ili slatke vode). One su također naziva hidrofite ili hidrofora..kad smo već kod tih hidronešto, odmah ću vam pojasniti njihove ''suparnike''. Postoje hidrofori jer im je voda baš fora, i hidrofobi koji bježe od vode kao vrag od tamjana! Fobija ili strah od nečega.....znači slikovito si povežete onima kojima je voda fora su HIDROFORI, a oni koji imaju fobiju od vode su HIDROFOBI. Eto malo da vam dam predodžbu i tih definicija. 

No vratimo se našim fanaticima za vodu. ;)  Ovo su male ribice među biljkama, znači njihov ''dišni susatav'' je prilagođen za život u ili na vodi. A što je to ''dišni sustav'' kod biljaka, njihove ''škrge'' nazivamo aerenhim (aer-zrak) to vam je tkivo koje skladišti zrak uz pomoć listova koji se nalaze na površini vode. Kako izgleda taj proces?  Njihov sustav stanica kojih se nalaze u listu (zamislite mravinjak, svaki mrav je zadužen za obavljanje određenog posla, tako je i sa stanicama biljke)  povezan je s vanjskim zrakom pomoću puči na listovima i izdancima, koji plivaju na vodi ili strše iz nje. Na taj način oni ''hvataju'' zrak i omogućavaju da biljka u vodi diše....to vam je kao onaj sustav ronilačkog odjela, sa dihalicom vučete zrak u pluća, dihalica kod biljaka su upravo taj aerenhim koji se nalazi u listovima vodenih biljaka.

Uhhh znam da vam se ovo čini kao znanstvena fantastika, ali se nadam da sam vam koliko-toliko razjasnila taj misterij. No dobro dosta o njihovoj fizionomiji, red je da Vam predstavim današnje sirene. Sirena no1. : Mekana voščika (Ceratophyllum submersum L.) Sirena no2. ; Smrdljivi kupus (Lysichiton americanus), Sirena no3.;  Lopoč (Nymphaea ) da se odmah ispričam svim drugim vodenim biljkama koje u ovom prvom krugu nisu odabrane da predstavljaju svoju vodenu bašću!

Mekana voščika (Ceratophyllum submersum L.) prva asocijacija kad vidim ovu biljku je ''Što kopar radi na dnu vode''...eto mene on izgledom dosta podsjeća na kopar, možda je ova biljka doslovno shvatila da služi ukiseljavanju krastavaca, pa se odmah bacila na ukiseljavanje....hmmm....Dakle voščika je  podvodna slobodno plutajuća zeljasta biljka, stabljike duge 20-80 cm, i u pršljenu smještenih listova, koje izgledaju kao iglice bora, samo naravno mekane ;) Listovi mogu biti blago nazubljeni, ali pod dodirom su izrazito meki, lomljivi... Može preživjeti u minimalno slanoj vodi ali optimalna je slatka, hranjiva, mirna, osvjetljena (ili u polusjeni) plitka voda stajaćica. Znate koja je njezina superpower? Služi pročišćavanju voda, a s obzirom da luči  alelopatske tvari (ja ću to vama pojednostavljeno  da vam je to njezino oružje-biokemijska tvar koju ona ispaljuje da bi se riješila zločinaca) spriječava razvoj modrozelenih algi i drugih konkurentskih biljaka ali time nažalost  smanjujuje bioraznolikost, ali je zato dobra u akvarijima. Slijedi njezin osobni selfie iz podzemnih dubina ;)

Nažalost o sireni pod rednim brojem 2 nemam puno podataka, jer je to još dosta novija vrsta, pa ću Vam ja po principu  zatečenog stanja opisati izgled ove biljke :). Smrdljivi kupus (Lysichiton americanus). Ajme koji naziv biljke!! Kako li je samo zaslužila tu titulu...Dakle ovaj naziv potječe iz SAD-a i UK zbog karakterističnog "smrdljivog" mirisa koji ispušta tijekom cvjetanja. Ovaj miris je toliko intenzivan da prožima čitavo područje u kojem se nalazi, nažalost njegov ''parfem'' ne voli baš svatko. Prepoznatljiv miris privlači oprašivače te  negativno djeluje kako na njih tako i  na  muhe i bube. 

Izgled ove biljke jakooo podsjeća na našeg Kralja kompjutera i TV ekrana(Spathiphyllum) samo je razlika u boji i staništu.  Dakle njegov cvijet je u biti preobraženi list, i žute je boje. Cvjetovi su brojni i gusti te cvatu u kasnu zimu ili rano proljeće.

Dok ju neki smatraju korovom, pa čak i invazivnom vrstom, ona predstavlja i hranu za medvjeda koji ga jedu nakon hibernacije jer ima laksativno djelovanje. Biljka se koristi od strane domorodaca kao lijek za opekline i ozljede, te kao hrana u vrijeme gladi. Listovi imaju papreni okus. Svakako treba napomenuti visok sadržaj oksalne kiseline koja uzrokuje osjećaj peckanja na jeziku i grlu, a može rezultirati crijevne iritacije pa čak i smrt ako se konzumira u velikim količinama. Iako biljka nije bila tipičan dio prehrane u normalnim uvjetima, njezini veliki, voštani listovi su važni za pripremu i čuvanje hrane. Također se koristi za liječenje čireve i oteklina.

I sad nam na red dolaze Lopoči (Nymphaea), o kojima imam znatno više materijala za pisati, pa će oni preuzeti kormilo na ovom našem vodenom putovanju. Prvo što vam želim razjasniti 3 učestala imena kojima se nazivaju lopoči, a znače sasvim neke druge biljke.... Dakle razgovor dviju prijateljica/prijatelja ''Ajmeee kakvog li divnog lopoča!''- ''Daaa, joooj ma ne kaže se lopoč, nego lotus''- ''E a ja sam čula i da netko veli za to lokvanj''- Dakle, možda ste se susretali sa ovim ''sinonimima'' za lopoč. Ali to NISU sinonimi, riječ je o po sve drugim biljnim vrstama. Dok su lopoči i lokvanji srodne biljke te pripadaju istoj porodici, Nymphaeceae (obitelj lopoča), lotusi pripadaju sasvim drugoj skupini biljaka (Nelumbonaceae). No da ja sad ne trkeljam previše, nabaciti ću Vam slikice da vidite u čemu je kvaka!

Ne znam koliko Vam je upadljivo ovo sa slikama, pa ću vam ja dodatno pomoći. List kod lopoča i lokvanja je ležeći i meni osobno izgleda kao onaj packman, ista stvar je i sa cvijetom iako kod lokvanja se blago uzdiže ....dok je kod lotusa list on blago valovit, savijen...nije se razvalio po površinu kao riža po toboganu, i duguljuastiji je nego list kod lopoča i lokvanja. Eto nadam se da sam bila uspješna u pojašnjavanju ovih zabluda! ;)

Copyrights.  Vrtlarija Kalići (slike)

Vratimo se mi sad našoj sireni s početka priče. Rasprostranjen je u većem dijelu Europe, na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Staništa su mu plitka jezera, ribnjaci, rukavi rijeke sporog toka.

Korijen mu se nalazi na dnu rijeke, zakopan u mulju dok listovi i cvjetovi plutaju na površini! 

Postoje dvije glavne vrste lopoča, a to su:

- Nelumbo nucifera- Plavi ili indijski lopoč, poznat i kao sveti cvijet Hinduizma i Budizma. Također se štuje kao nacionalni cvijet u Indiji i Vijetnamu, gdje se od njegova korijenja i sjemenki pripremaju jela azijske kuhinje. Ova vrsta lopoča potječe čak iz drevnog Egipta, gdje su ga jeli pripadnici visoke klase, te se crteži s prikazom ovog cvijeta nalaze po starim zidovima i stupovima. Nekada je rastao prirodnim putem u prostranstvima Azije, od Vijetnama do Afganistana, ali danas se većinom uzgaja u umjetnim vodenim vrtovima u Aziji i Australiji

- Nelumbo lutea - američki lopoč koji je rasprostranjen zahvaljujući američkim Indijancima koji su ga koristili kao izvor hrane. Danas se može naći u SAD-u, u srednjeameričkim zemljama (Meksiko, Honduras), te na Karipskom otočju. Tradicionalna boja je bijela ili blijedožuta, ali su križanjem s indijskim lopočem dobivene brojne druge nijanse.

Znači boje kojima se voli šminkati lopoč su: snježnobijela, žuta, ružičasta, jarkoljubičasta, pa čak i plava.  Znate li da se cvijet lopoča otvara samo danju pri sunčevoj svjetlosti, a po noći se zatvara i potone u vodu. Također, ukoliko dođete u napast da tu ljepotu uberete i njome ukrasite svoju kuću, to vam neće poći za rukom. Ako se ubere, zatvori se i više ne otvara svoje latice.

Ono što mene osobno fascinira je kako su cvijeće uvijek povezivali sa nekim vjerovanjima, pa su tako i latinska imena ponekad vezana za mitološke priče. Upravo i lopoč ima takvu jednu priču. Dakle, izraz za lopoč je nymphea, a razvio se od grčke riječi nymphe, koja se odnosila na grčka božanstva šuma i voda, nimfe, koje su u srednjem vijeku postale vile. Lopoč, prema tome, povezujemo s vilama, vilinskom zemljom, nimfama, čarolijom prirode, ženstvenošću, obiljem i plodnošću.

Širenje njegovih cvjetova podsjeća na širenje duše, a često se božanstva prikazuju kako sjede na cvijetu lopoča. Slično je i u budizmu, gdje lopoč simbolizira čistoću tijela i uma. Buda je prikazan kako sjedi na velikom listu ili cvijetu, ili kako korača, a na mjestu gdje mu je noga dodirnula tlo, rastu upravo lopoči. U Kini je ova vodena biljka simbol elegancije, često korištena u poeziji. U Egiptu simbolizira sunce, stvaranje i ponovno rođenje. 

Lopoč nas osim simbolikom očarava i svojim kulinarskim umijećem. Naime, cvijet, sjeme, mlado lišće i korijenje su jestivi, te se koriste u tradicionalnoj kuhinji azijskih zemalja poput Kine, Indije, Koreje, Japana, Pakistana. Mogu se jesti sirovi ali obično se koriste kao kuhano povrće, juhe, biljni čaj, suho voće, pa čak i kao slatkiš! Osim toga, plavi lopoč sadržava nuciferin, hipnotički sastojak, koji izaziva halucinacije kada se pomiješa s vinom....onda odjednom zbilja i plešete s vilama! :D Osim u kulinarstvu lopoč možete pronaći i u malim staklenim boćicama parfema. Miris lopoča je prekrasan, čist, nježan, opojan i vrlo puderast. Teško ga je sačuvati, a njegov ekstrakt se još teže dobiva. Posjeduje određenu blagu slatkoću. Kada ga pomirišete, osjećate se kao da ste u nekom drugom svijetu, svijetu smirenosti i blagostanja. Opušta čula i na suptilan način vas smiruje…

Prije nego Vas napustim za danas podjeliti ću s vama još jednu zanimljivost, kraj uvijek treba ostaviti kraljevskim glavama! Među lopočima postoji tzv. ''kraljica lopoča'' a njeno ime je Victoria amazonica. Ona Vam je najveća vrsta lopoča na svijetu.  Ovaj lopoč je primjer hermafrodita biljke koje cvjetaju dva dana u godini, jedan dan ženskim, a drugi dan muškim cvjetovima. Ako se pitate ''a ma zbog čega je ona molim te dobila titulu kraljice?!''  Ime je dobila u čast kraljice Viktorije te je najveći i najpoznatiji tropski lopoč. Viktorijini listovi se nalaze na površini vode i mogu doseći promjer do 720 x 5542,5 m te tako čak i uzdržati masu čovjeka. Glatki sloj koji se nalazi na gornjoj strani lista odbija vodu, dok je donji dio isprepleten rebrima prepunim oštrim bodljama za koje se pretpostavlja da služe za odbijanje riba ili drugih životinja koje bi se rado nahranile ovom velikom biljkom. Zrak zarobljen između rebra omogućuje biljci plutanje. Listovi vrlo brzo rastu i zadignutim krajevima poprimaju oblik tanjura, a mogu prekriti i veće površine vode.

Ono što je puno rjeđe vidljivo, ali ništa manje neobično je njen cvijet. Naime, cvjetovi Viktorije otvaraju se na dva dana u godini, ali na toliko neobičan način da ta dva dana željno iščekujemo svake godine. Prvi dan cvijet je bijele boje i ženskog spola, a potpuno se otvara tek pred večer. Privlači noćne kukce svojim slatkastim mirisom koji podsjeća na ananas i toplinom koju proizvodi. Kukac ulazi u Viktorijin cvijet prenoseći pelud druge biljke na njen tučak i time započinje oplodnja, a cvijet se zatvara. No Viktorija još nije gotova sa zarobljenim kukcem. Razvija prašnike te mijenja spol svojega cvijeta. Kada se otvori sljedeću večer, novi muški cvijet sada je crvenkaste boje bez izraženog mirisa, a kukac je konačno pušten na slobodu te odlazi noseći sa sobom novi pelud kojim će oprašiti novi bijeli cvijet. Ostavljeni cvijet se zatim zatvara i zaranja u vodu. Lijepu Viktoriju se može vidjeti i u zagrebačkom Botaničkom vrtu, u stakleniku koji je nazvan Viktorijina kuća.

Zbilja mislim da se opravdala i s razlogom nosi titulu kraljice lopoča! ;) Za kraj dragi moji prijatelji, želim vam da se ugledate na lopoča. Jer on je biljka koja se usred mulja i kaljuže uspjela uzdignuti, i izrasti u nešto toliko veličanstveno! Dobra pouka dana: i kada mislite da u veći mulj ne možete upasti i da vam treba bager da vas išćupa iz ovog blata, sjetite se lopoča i uzdignite se, vaša snaga i ljepota čuči u vama i čeka da ju vi oslobodite. Vi ste ključ svoga uspjeha! ;)