Šumska crvenkapica

Danas je red za jednu basnu! Da, da dobro ste pročitali danas će vam jedna biljka opisati sebe kroz basnoslavnu priču, a poseban imperativ staviti će na svoju pouku, jer svaka basna na kraju priče ima hvale vrijednu pouku. Udobno se smjestite i pažljivo slušajte priču što Vam ova biljka ima za reći.

U dubokoj šumi, iza devet gora i sedam mora na jednom čarobnom proplanku ispod kožnatog kaputa isprepletenog od šarenog lišća svoju glavu je vješto sakrila jedna mala gljiva.Nije ona bila obična, mala, jadna gljiva, ona je bila nešto posve drugo. Vješto je svoju haljinicu uvijek držala u skladu sa posljednjom modom i čvrsto prkosila prirodnim bojama zelenila, a vrlo često i sivilu koji se zavuče u jesenskim danima među krošnje velebnih hrastova i jablana. Ona je bila tračak sunca na tom šumskom proplanku, bila je Marilyn Monroe u šumskom svijetu. Njena haljinica bez obzira na sezonu, vrijeme ili godinu uvijek je privlačila pozornost brojnim posjetiocima i šetačima šumskim krajolikom. Ispričajte me što sam tako nepristojna i neuka i još Vam nisam otkrila pod kojim imenom se sakrila ova gljiva, no pričekajte i uskoro će Vam se sama otkriti.

Iako mi ''vanjski'' posjetioci šumskog podneblja često ne vidimo i nečujemo tajanstvene priče i čarobnu melodiju koji stanovnici ovoga kraja proizvode, ne znači da je tamo propuh prejak i da ona dosadna kiša i snijeg samo nepravilno i nemelodično stvaraju buku među šumskim svijetom. Ako se dovoljno zadržite,  prepustite i počnete osluškivati taj svijet srcem i dušom, vijdeti će te ono očima sakriveno i čuti najljepšu melodiju koju ste ikada čuli. Ponekad u jesenskim i zimskim danima, kada je gostiju u njezinim odajama manje ili ih gotovo nema jablani, hrastovi, brijestovi, borovi i smreke opuste se i zaplešu svoj totalno drugčiji ples od drugih. U tim danima gospoda jablani  razgibavaju svoje zglobove, dok brijestovi vješto mrdaju guzicama, a hrastovi istežu svoje utrnule nogice, a kao glavni akter pojavljuje se ona, kao da je svježe došla sa modne piste i veselo zamahnula svojom crvenom haljinicom na koje kao da je Leonardo Da Vinci svježe stavio sitne bijele točkice i učinio ovu haljinicu velebnom, a našu gljivu baš ljupkom.Vanjskim posjetiocima će se činiti da je riječ o još jednom zlokobnom vjetru koji udara o grane već ionako stoljetnih hrastova, dok će samo oni koji se usude gledati srcem vidjeti čaroliju koja se skriva iza bedema stoljetnih hrastova. Smreka je nabacila koji bijeli pramen, a jela je od sreće eksplodirala i katapultirala svoje češere na druge proplanke, posljednji krik mode je okupirao šumski svijet. Na scenu stupa naša zvijezda dana, vjetrom nošeno lišće otkriva svu krasotu koju ova biljka nudi, dok šumski akteri razbacuju svoje krakove, ona stupa svojom modnom pistom i najavljuje otvorenje nove modne sezone 2017/2018.

Kao glavni visažist njezinom profinjenom izgledu ističe se njezina osobnost, dok je kostimografija pripala nekom nebeskom slikaru koji je ovo šumsko platno pretvorio u čaroliju boja i pokreta. Kada prve zrake sunca poput reflektora obasjaju našu gljivicu šumska ekipa započne gromkim glasom:'' Muhara, muhara u šumici stoji, marljivo točkice na šeširu broji'', a onda se prolomi cik i pljesak jer naša zvijezda dana nastavlja'' Ne dirajte molim vas, haljinicu moju,najnoviji model po jesenskom kroju''. Muhara pjesmica Veselje i buka ovih malih šumskih junaka čuje se do duboko u noć, sve dok gospođica srna ne protrči i ne nanese poplun od finog jesenjeg lišća na njezinu haljinicu, a Mjesec poželi laku noć svojim šumskim prijateljima. Pozdravljajući svoje prijatelje gospođa Jela je prigrlila svoju vjevericu i tiho zatvorila svoje oči, gospodin hrast i Jablan pripovjedali su još o svim zgodama kojim su prisustvovali tokom dana, a Smreka je nježno završavala priču za laku noć srni koje je sklonište pronašla ispod njezinih grana. Nebeski pokrivač prekrivenim zlaćanim krijesnicama nadvio se nad šumom, a vjetar je nježnim poljupcem stavio šumska bića na spavanje.

Jutro je započelo sivo i tmurno, Sunce je odlučilo uzeti  koji sat više jutros i naprosto je bilo preumorno da istegne svoje krakove kroz oblake '' Ma još samo 5 minuta i ustajem'', no naravno tih 5 minuta je potrajalo čitavo prijepodne i šumski svijet se morao zabaviti na neki drugi način. Muhara je odlučila da je danas dan za učenje, jer svima je potrebna koja kila informacija da budu pametni i uspješni. Muhara je svima naložila da budu aktivni u današnjem satu, i da se javljaju kada budu nešto znali.

Razbarušila je svoj klobuk i započela sa edukacijom. Zna li itko od čega sam ja sastavljena? Srna, koja se volila igrati oko muhare kao iz topa je izjavila '' Draga muhara, ti si sastavljena od stručka i klobuka, tvoj stručak je tvoje tijelo, a tvoj klobuk je tvoja glava'' Muhara je bila neizmjerno sretna što ju je tako precizno opisala, te je nastavila u tom tonu'' Moj stručak je bijele boje, a klobuk mi je najčešće crvene ili naranđaste boje sa prepoznatljivim bijelim pjegicama . Prije nego što je završila na njezine informacije nadovezao se Jablan ''Klobuk gospodične muhare je i malo rebrastog ruba, u početku polukuglast, kasnije postane otvoren i plosnat. Na površini je sjajan, kožica se može guliti, a s ove visine čini mi se da je prekrivena ljuskicama koje se lako skidaju i lako se mogu isprati za jačih kiša, i sam sam bio svjedok tome''

Jela se istegnula još pomalo snena, ali zainteresirana današnjim satom prirode uputila kratko pitanje ,,Muharo, a možeš li nam reći odakle su tvoji mama i tata? i još nešto, molim te daj reci ovoj pametnoj Smreki da ti imaš i neki profesionalni naziv, ja polomim iglicu svaki puta kad probam to izgovoriti''

Muhara se od srca nasmijala i odgovorila: '' Prema predavanjima vjeruje se da je moje obitavalište sjeverna hemisfera, a moja rodbina dolazi iz Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Moje stručno, ili kako bi to rekli prirodoslovci moje službeno ime je Amanita muscaria.'' Smreka, pomalo srdita zbog Jelinog komentara da je prepametna digla je granu za riječ. '' Molim Vas gospodična muharo, možete li opisati preciznije Vašu plesnu haljinicu i bijele štrample? Valjalo bi pojasniti onu podsuknju koju malotko od nas visokih može vidjeti. Izvinite ako mislite da sam zavirivao pod vašu haljinicu, ali gospodin Mrav stalno govori kako je sklonište pod vama potpuno drugačije nego što mi možemo vidjeti''. Gospodin Mrav kako bi izbjegao neugodnu situaciju i bio prozvan za zavirivanje pod muharinu haljinicu istegne jednu od svojih 6 nogu i nudi se da obrazloži navedene stvari. Muhara, koja ni sama nije znala kako izgleda ispod klobuka dala je riječ gospodinu Mravu.

Mrav sav ponosan što su sve iglice i grančice uprte u njega započne govor '' Ispod tog poput kišobrana velikog klobuka nalaze se listići, znate ne onakvi listići kao kod tebe Jablane, nego potpuno drugačiji. Njezini  listići su bijeli, gusti, zbijeni u krug ispod klobuka. Njezine bijele štramplice odnosno stručak je bijeli, valjkast, u početku pun, kasnije postane šupalj....to je to draga moja muharo što ja znam o tebi''

Crvić koji je jednom prilikom slučajno zalutao u njezinu unutrašnjost, i preživio izjavi'' Meso muhare je bijelo, ispod kožice žućkaste, bez izraženog mirisa i okusa, oprosti mi Muharo, istina malo sam te gricnuo no onda mi je postalo jako loše i sjetio sam se da si otrovna''.

Muhara je ostala malo zaprepaštena na hrabrosti ovog Crvića da prizna svoje djelo. No unatoč tome muhara je morala priznati da je Crvić iako se većini učinilo hrabar, po Muharinom stajalištu izrazito lud što ju se usudio probati. Zato je nastavila'' Crviću, ne zaboravi da su neke gljive jestive samo jedanput u životu! Upravo sam ja jedna od tih gljiva, jer sam izrazito OTROVNA!!!! ''

Vjeverica koja se zbog pojačanog tona Muhare naglo trgnula, otresla je s jeline grane direktno na Srnu koja je pažljivo slušala predavanje ispod jelinih grana, od šoka srna je skočila i u strci nogom udarila jelu u stomak, u svom silnom košmaru Jela se uslijed nedostatka kisika počela ljuljati i uskoro su svi bili na nogama i pokušavali održati Jelu na nogama. Muhara, je u strci pazila da ju tko ne bi zgazio i žustro je svom snagom puhala u Jelu da dođe do daha. Jela je za cijelu tu strku optužila Smreku i u znak pomirenja je od nje zatražila da iznese neku novu zanimljivu informaciju o gđici Muhari. Smreka, iako ljutita jer su je lažno optužili ponosno se uključila sa nekim novim, svježim informacijama, naime prema njenim riječima latinski naziv muhare- Amanita dolazi od grčke riječi amanites što znači gljiva, a ime vrste muscaria dolazi od latinske riječi musca i znači muha. Ime je dano zbog običaja u sjevernim Europskim zemljama da se klobuk razmrvi u mlijeko i posluži da se ošamute ili ubiju muhe i zbog toga ona nosi naziv muhara, muhor ili muhomorka. Jela je opet ostala bez daha, ali ovaj put isključivo zbog nepresušnog izvora informacija koje smreka čuva u svojim iglicama. 

Smreka je pak znala da nije ni upola toliko pametna koliko za nju to smatra Jela, i znala je da se Jela smatra pomalo blesavom pa je iz tih razloga, plemenita kako samo Smreke znaju biti priupitala Jelu znali i ona ponešto novoga o muhari? Jela je prihvatila tu ruku ''pomirenja'' i šumskoj družini ispričala poneke činjenice koje je ona čula od onih nekih ljudi što šaraju po njenim oblinama. Prije svega valjalo bi napomenuti da je Jela bila vična ukrašavanju svojih priča, pa slušatelj sam treba  procijeniti što je od ispričanih stvari istina, a što je samo ''obična'' legenda.  Jela je međutim znala kako probuditi male mozgove i držati slušatelje budnih očiju, a ponekad su uz njene priče pokoji zadržavali dah pa čak i čepili uši, no unatoč svemu Jela je bila odlična pripovjedačica pa je tako okupljenima ispričala i ovu priču. '' Muhara je poznata još iz antike, a kasnije posebno iz njemačke mitologije (Edda), po kojoj plodna tijela muhare nastaju kada na zemlju padne pjena iz usta zadihanog (zajapurenog) vodenog konja.'' Iako je nama običnim ljudima teško zamisliti da Jela oponaša zvukove vodenkonja, ona je upravo na taj način i uz pomoć snijega žustro i spretno ispričala ovu priču. Naravno svi okupljeni su joj uzvratili gromoglasnim pljeskom. Kako je buka i graja u šumi postajala sve veća Sunce se više nije moglo odupirati i moralo se probuditi, proškiljila je kroz oblake i sve ih toplo pozdravila još napola zijevajući. 

Prve zrake sunca najavile su i neke posjetioce koje je Kunić čuo i vješto u par skokova došao dojaviti ostalima. U sekundi je nastao metež, svako stablo moralo se vratiti u prirodni položaj, Srna koja je našla utjehu ispod crnogorica hitro je odskakutala daleko od znatiželjnih očiju, Vjeverica se popela u izvidnicu i obznanila da su posjetitelji udaljeni u smjeru Jablana, 2563589 koraka (vjeveričja koraka) od njihova proplanka. I tako je sve odjenom zastalo, zaustavljeno u vremenu i samo oštro oko moglo je zapaziti da je grana Jele malo više nagnuta u stranu, da su otisci Vjeverica i Srne posvuda po proplanku, da je Hrast malo čudno povijen prema dolje, i da se hrpa lišća nalazi na jednoj hrpi....neukom oku to je samo hrpa nebitnih stvari, ali onaj tko srcem gleda može vidjeti da je tu upravo sad održano malo šumsko okupljanje. No, kako bilo da bilo šumari, i njihovi pratioci došli su na šumski proplanak, izvadili su metre, boje i krenuli šarati nešto po deblima drveća. 

Jablan se nije mogao suzdržati od tog silnog škakljanja i naprosto se od srca duboko nasmijao, pitate se kako su to sve promatrači vidjeli, kao vjetar koji nosi grane jablana na sve strane....Brijest je primjetio da je uz šumara i neko manje biće, dijete koje se kreće prema onoj hrpi lišća gdje se zavukla Muhara, možda ćete ovaj nastavak priče gledati zlokobno no kada je Brijest to opazio brzo je dojavio obližnjem Hrastu o mogućem raspletu tog događaja. Hrast koji je tu stoljećima, nije mogao dopustiti da radoznalo dijete zaviri pod taj humak, jer znao je da crvena haljinica na prvi pogled izgleda predivno i da je svatko želi dodirnuti. Da bi to spriječio, bacio je komadić grančice točno dječaku pod noge, šumar se trgnuo i hitro krenuo prema malenom. Bacanje grane shvatio je kao znak da je drvo staro i treba ga srušiti, otišao je po svoju crvenu boju da bi označio doznaku za drvodjelce koje drvo treba rušiti. Vjetar koji je osjetio namjeru šumara, zaplesao je svoj ples i razgrnuo lišće sa gđice Muhare.

Šumar vidjevši crveni klobuk sa bijelim točkicama ostade ukopan na mjestu. Dječak, koji je primjetio gljivu odmah je zapjevao '' Muhara, muhara u šumici stoji marljivo točkice na šeširu broji'' šumar nije mogao vjerovati što je čuo, dječak koji je prepoznao muharu i sav ponosan nakon završenih stihovao obznanio '' Ova gljiva je predivna, privlači pogled no veoma je otrovna i učiteljica nam je rekla da su najljepše stvari ponekad najopasnije, jer da bi zadržao taj sjaj moraš ga nekako i sačuvatii'' Šumar se od srca nasmijao i malenom dječaku ispričao još pokoji detalj o Muhari, ostali šumski prijatelji načulili su svoje grane, iglice, uši i klobuke da čuju što novoga ima za reći. 

Muhara je gljiva predivnog izgleda i vrlo često se koristi u ilustracijama dječjih knjiga, baš zbog svog čarobnog izgleda. No to nas ne smije zavarati ona je psihodelična gljiva, izrazito otrovna. Dok je mlada u nekim kulturama se ona jede, jer se otrov tada ne nalazi u mesu, no tko može znati dokad je ona mlada a kad prerasta u stariju damu. Ona je opasna otrovna gljiva, halucinogenih svojstava, no u principu trovanja njome nemaju uvijek smrtni ishod.

''Tata, nama je učiteljica rekla da ljudi znaju zabunom konzumirati muharu, na što je točno mislila?'' Učiteljica je u pravu muhara ima svoju prijateljicu, srodnika koja je vrlo slična njoj ali sa određenim razlikama koje neuko oko može vrlo lako zamijeniti. Riječ je o blagvi (Amanita caesarea) koja na dnu stručka ima bjeli ovoj u obliku jajeta. Meso i listići su kod blagve žute boje, a ne bijeli kao u muhare. Blagva na klobuku nema puno manjih bjelkastih ostataka ovoja kao muhara, već joj je klobuk gol ili eventualno prekriven većim bjelkastim krpama.''

'' Tata, a što bi bi bilo ako bi netko slučajno pojeo tu gljivu, rekao si da ne bi umrli, a što bi im se dogodilo?'' Šumar je i na to pitanje imao odgovor '' Prvi simptomi trovanja su pogoršani vid, halucinacije, bolovi u trbuhu, proljev i povraćanje, što nastupa već par sati nakon konzumiranja, a prvi večim količinama uzrokuje i smrt'' Mališan se uplašio svega što je rekao ali dječja radoznalost ga je svejedno vukla da dotakne muharu'', Šumar vidjevši to, shvatio je da djeci nije dovoljno ispričati neku hrpu informacija, potrebno je dodati malo boje cijeloj priči. Shvativši to ispriča mu jednu priču s ciljem da mališana drži podalje od muhare'' Sjedi Kiki malo pored mene da ti ispričam priču koju je meni ispričao moj tata, nemoj se uplašiti nego samo to shvati kao pouku ove gljive. Davne 1897.godine grof Achilles de Vecchi, talijanski diplomat sa službom u Washingtonu i njegov prijatelj Dr. Darriel J. Kelly na tržnici su u Washingtonu kupili određenu količinu, navodno, jestivih gljiva. Njih dvojica su bili “veliki poznavatelji” svih gljiva, pa su se sigurni u svoje znanje zaputili kod grofa de Vecchi-a i pripremili obilan ručak sigurni da jedu bezopasnu blagvu. To je grofu de Vecchiju bio zadnji ručak. Umro je u najvećim mukama. I ovaj primjer treba biti pouka svim onima koji nadobudno misle da su vrsni poznavatelji jestivih i otrovnih gljiva. Njegov prijatelj i gastronomski kolega doktor Darriel J. Kelly je jedva preživio, ali je ostao sa teškim posljedicama, točnije skoro uništenom jetrom.''

Nakon ove priče Kiki je ustao, otišao do gđice muhare, čučnio i nešto joj prišapnuo. Otac se uplašio da bi zbog straha mogao uništiti muharu, no dječak je samo izustio '' Ljepota se vidi očima, ne rukama'', muhara koja se bojala da će priča koju je šumar ispričao nanijeti štetu njoj i brojnim drugim otrovnim gljivama ostala je vidno iznenađena, tiho je sa suzama radosnicama uzviknula ''Hvala ti mali moj prijatelju, zahvaljujući tebi moja haljinica će ove godine otplesati najljepši jesenski valcer tebi u čast'', dječak je s osmijehom odgovorio ''Nema na čemu, volio bi da svi moji prijatelji vide taj tvoj ples''. Šumar nije mogao razumijeti razgovor koji je nj sin vodio sa gđicom muharom, kao što nije mogao vidjeti ni hrasta koji je mahnuo Kikiju na odlasku, samo je Kiki pri izlasku iz šume vidio kako se šumska ekipa ponovno okuplja na proplanku i kako je Jela od sreće opet izbacila svoje češere. Upitao je oca '' Zašto tata mi osuđujemo druge na osnovu izgleda,zašto se bojimo ono što ne znamo zar ne možemo biti više poput ovih šumskih prijatelja koji su toliko različiti a opet toliko jednaki?''

Odgovor na ovo pitanje ostavljam vama dragi moji čitaoci, duboko u sebi sjetiti se ovih riječi svaki puta kada nekoga odbacite jer je ''odbojan'' ili otrovan no ne zaboravimo da ne biramo kako se rađamo, biramo samo ono u šta izrastemo!

U potpisu,

Vaša muhara!

Muhara , muhara, u šumici stoji,
marljivo točkice na šeširu broji.

Ne dirajte molim vas, haljinicu moju,

najnoviji model po jesenskom kroju.

Svatko me poznaje sa sličica iz knjiga,

a što nisam jestiva nije moja briga.

Zato molim ne dirajte haljinicu moju, 

najnoviji model po jesenskom kroju.