Most prema vječnosti

Dragi moji i vjerni čitaoci, unatoč mojoj podužoj neaktivnosti na blogu nadam se da ćemo se i dalje čitati i družiti, i da ja kao skromni predstavnik zelenog svijeta oko nas neću razočarati kako njih, glavne zvijezde ovog bloga, tako i Vas dragi moji pratitelji. Poduže me ne bijaše u ovim blogerskim vodama, no očito je da je inspiracija otišla na neki poduži odmor i ostavila mene na milost i nemilost ovog sivila. No, jesen je uplela svoje vitice u ovu priču i zaokupila moje male sive stanice nekim čarobnim mislima o stablima i njihovom tajnom životu, koji je i više nego sličan našem, ljudskom. Da, danas ću upravo pisati o jednoj krasotici u tajnom svijetu drveća, odveć zaboravljenoj u nekim čarobnim knjigama, bajkama i pričama, a prečarobnom da bi tamo zauvijek i ostala. 

Znate kako su unatoč odlasku ljeta svi nekako veslije osjećamo kad temperature ipak odluče podići bijelu zastavu u znak predaje i prepustiti svoje mjesto jesenskom vjetru? Uvijek sam jesen uspoređivala sa paletom boja koje se nalaze na najljepšem slikarskom platu, valcer boja i mirisa.....pod mirisima ne mislim samo na miris pečenih kestena koji se definitvno mogu natjecati sa najprofinjenijim parfemima svijeta, no pod mirise mislim i na miris kiše, miris šumskog pokrova, drveće koje kao da je uz kapljice kiše napokon protegnulo svoje noge, pomrdalo mahovinu i ispustilo posve nesvakidašanji, svježi miris duha šume. Prirodni parfemi takvu esenciju mogu proizvesti samo posebne biljke, splet okolnosti koji se nikad ne ponavlja dvaput, i svake minute i sekunde miris je drugačiji...riječ je o nijansama ali ukoliko duboko iz najdaljih kuteva pluća udahnete taj zrak, garantiram vam da ćete primjetiti razliku.

No, sad sam zbilja pretjerala s uvodom, mislim da se moram vratiti na svoj šumski put, danas bih vam voljela pisati o jednoj vrsti golemog mamutovca/sekvoje koja se može pronaći u našim tajnovitim, čarobnim i neponovljivim zakutcima Slavonije. 

Znam da je ovaj blog prvenstveno namijenjen pisanju i veličanju biljnoga svijeta, ali danas ću napraviti jednu iznimku...jer uz ovo stablo voljela bih Vam ispričati i nešto više o prebivalištu ovog stabla, tom čarobnom kutu Zemlje gdje se ova vrsta utaborila i čini taj dio još dodatno čarobnim, iako pomalo zaboravljen u vremenu sunce se tamo nekako posebno igra, stabla su tamo posebno ljepša i viša, vjetar tamo pleše posebno drugačiji valcer, ptice tamo posebno ljepše pjevaju, sve je tamo malo čarobnije i malo drugačije...tamo vam se odmori i duša i tijelo, i možda je to utočište svijeta, skriveno od nemarnih i zlokobnih pogleda a otvoreno za sve one velikog srca i duše,

Riječ je o jednom malom mjestu naziva Stara Gradiška, i zbilja kada dođete imate osjećaj da je zbilja stara, ali ne u onom lošem smislu, starija je, mudrija, prožeta borama koje su godine učinile najljepšem obzoru, unatoč ukradenim  dječjim osmijesima ''ukrašenim''  ogradama, električnim žicama prisilili su ju da bude kazna a ne nagrada brojnim ljudima koji su tamo pristizali. Prvo što vam padne na pamet kad vam spomenu ovo mjesto je zatvor, logor.....pokušali su iz tog kraja iznjeti ljubav, a ne znaju da je ona temelj, pokušali su uništiti dobrotu u ljudima, a ne znaju da je ona svako zrnce zemlje, pokušali su joj uzeti dušu, a ona je pohranjena u svakom stablu koja su tamo pronašla svoj dom! Mislite li da stabla ne osjećaju dobrotu i ljubav, mislite li da oni ''ne biraju'' gdje će stanovati? Prevarili biste se, stabla kao i biljke, osjećaju dušu zemlje, njene otkucaje i dobrotu koja kola podzemnim vodama, zato vjerujem da se ova Japanska kriptomerija s razlogom nalazi ovdje, da pokaže snagu, hrabrost i ljubav ovog komada zemlje pod nebeskim svodom. Ovo je bedem preko kojeg zlo, neprijateljstvo i mržnja ne mogu preći, prirodna crta obrane, simbol slobode i ljubavi.

Slike su snimljene u Staroj Gradiški 
(copyright by Marija Matokanović, Uskoci)

Japanska kriptomerija (Cryptomeria japonica) je veoma posebno stablo, kad ju vidite ne možete a de ne osjetite strahopoštovanje, stablo koje oduzima dah, stablo koje stere prema zvijezdama i ništa zemaljsko ga ne može zaustaviti, ono je most prema vječnosti.  Ima veoma specifično i zvučno prezime pomalo enigmatično, kripta koja čuva stoljetne tajne i priče. Etimologija njezina imena doslovno se odnosi na "skrivene stvari", a to upućuje i na nedostatak očitih dijelova, cvijeća. To je drevno drvo, za koje se misli da je staro najmanje 75 milijuna godina i kao takav dugo je bilo temeljno za kulture Japana i Kine, gdje se prirodno uzgaja. Ime vam govori o njenom porijeklu i važno je naglasiti da je ovo endemična vrsta u Japanu i ujedno je njihovo nacionalno stablo  gdje se zove ''sugi'' i vrlo rijetko je možemo pronaći ovoliko daleko od njezine domovine. Jel nije to čudesno, kada drveće nađe načina da preko ocenana završi u jednom malom mjestu u Lijepoj našoj? Vrlo ga često zovu i japanskim cedrom iako mu nije nimalo sličan, a možda se cedar zaljubio u ovu japansku kriptomeriju i odlučio ju prisvojiti za sebe, nije isključeno, vjerujte mi i ja sam se zaljubila u ovo velebno stablo. 

To je vrlo veliko crnogorično stablo, može doseći i do 70 metara u visinu i 4 m širinu, to su proporcije kakvima bi i Marlyn Moonroe pozavidjela :D Ima crveno-smeđu koru, izrazito mekanu, ja sam je neprestano mazila, nije hrapava kao kod većine crnogorice, dapače potpuno je suprotno. Posebnost je kod kore što se odljupljuje u okomitim trakama, i kora je ispod toga svjetlije nijanse narančaste. 

Listovi točnije iglice su opet nešto posebno, kratke su i mene dosta podjsećaju na ružmarin, bacite pogled sami ;). Grančice su zelene boje, no s vremenom mijenjaju boju u bakreno narančastu preko crvene pa sve do smeđe, i iskreno ne znam u kojem mi je izdanju ljepša. 

Češeri su kuglasti s oko 20-30 ljuskica i znate na što mene najviše podsjećaju??....na male buzdovane, možda u krošnjama kriptomerije živi neka mala Xena princeza ratnica i za svoje pohode upravo koristi plodove ovog stabla :D.

Postoji razlika u češerima, imate zelene i smeđe, i iako bi većina pomislila da su zeleni dok su mladi, a kad ostare posmeđe nije potpuno točna. Naime bojom se razlikuju muški od ženskih češera, da da kriptoomerija ima muške i ženske češere, a razlog tome je što je ona biljka koja ne cvjeta.  Muški češeri su mali i bogati polenom i sjede na sredini grane dok su ženski veći, nalaze se na vrhu grane i vrhovi su im ''podebljani'' drvenastim ljuskama. Sjeme im se nalazi unutar ljuskica 

Jedna od najljepših sastojina Cryptomeria japonica je šuma Nikko gdje 250 godišnja stabla dosežu 65 metara visine i 2 m u promjeru, ali u Staroj Gradiški možete pronaći čak 3 takva stabla, a osjetiti ćete jednaku ljepotu i velebnost kakvu možete osjetiti u Japanu u šumama ovog stabla. Naravno, ima razlike, ali ova tri nisu ništa manje važna i lijepa, baš naprotiv totalno su drugačija od drugih susjeda da ''običnom'' šumskom parku dodaju dozu nečeg tajanstvenog, i zato posjetite ih nećete požaliti!

Postoje brojni kultivari točnije vrste Japanske kriptomerije koje se međusobno razlikuju prema njihovom izgledu, postoje čak i patuljaste vrste, također postoje brojne vrste od zlatnih, crvenih zelenih i sl. U Europi se uzgaja kao ukrasno stablo, što me i ne čudi s obzirom na njihov izgled.

U Japanu i Kini dugo se uzgaja za drvo, koje je izrazito mekano i mirisno . Ovo drvo ima široku primjenu a najčešće se koristi za izradu ornamenata, zbog svoje izuzetne varijacije boja, iako se  koristi  za gradnju ipak je to znatno manje. Stablo se uzgaja i za svoju smolu iz koje se izoliraju kriptokomerska kiselina i fenolna kiselina, za tanine, za eterična ulja i ljekovita ulja i aromatski tamjan koji djeluju antiinfekcijsko i antiseptičko.

U Japanu, Sugi je izrazito poštovan,  i vrlo je često postavljen oko mjesta štovanja uz hramove i mjesto molitve.  To je visoko, impresivno stablo, kako sam ranije spomenula bedem, pa nas ne čudi da se prema nekim  dokumentima u Sjedinjenim Državama uzgaja kao egzotična biljka uvezena iz vrlo različitih razloga, naročito za definiranje granica.

Najstarije stablo kriptomerije Jōmon Sugi  nalazi se u Japanu na otoku Yakushima, iako se navodi da je staro najmanje 2.000 godina, prema nekim istraživanjima taj broj se popeo na 5.000 godina.

Vjerujem da bi Japanci da znaju da se ''njihova'' kriptomerija nalazi u malom mjestu u dalekoj RH odmah napravili nacionalni park od Stare Gradiške, a vjerujte mi mislim da ništa manje nisu ni zaslužili, jer uz kriptomeriju tamo se nalaze različite vrste crnogorice i bijelogorice koju rijetko možete pronaći u kontinentalnom djelu Hrvatske, park koji se nalazi u sklopu ovog zaboravljenog bisera Slavonije broji brojne vrste stabala, čak i primjerak bijelog bora, koji kao stari bijeli čarobnjak čuva recepture i čarolije ovog mjesta. Stabla čine vojsku vilenjaka, tim putevima želite proći, zagrliti te čarobne divove i uživati u sigurnosti njihovih krošnji, stabla uokviruju i uljepšavaju čitavo mjesto no uz njih tu se nalaze stare, bršljanom obrasle utvrde, bijaše tu prije i franjevački samostan  (ukinut 1787), a 1776. barokna crkva sv. Mihovila. Stabla čuvaju baštinu, vjetar u krošnjama žubori priče ovih ljudi, ovog mjesta dok bedemi starih utvrda i dalje postoje, bore se protiv ljudi, protiv vremena i protiv zaborava.

Kriptomerija je posebno stablo, baš poput ovog mjesta...gdje cigle odišu dugom prošlošću, sjene igraju poseban ples tame i svjetla, vjetar kroz stoljetne tunele prenosi dugo čuvane tajne, osmijehe i suze i ako se u krošnjama ovoga stabla zaustavite poslušajte što vam ima za reći, zagolicat' će vas svojim iglicama, pomilovati vam dušu, pomilovati zranjenu zemlju. Dođite u Staru Gradišku, ova stabla pružaju utočište, pročitajte knjigu kod njih u društvu i čut ćete kako se smiju jer svakim listom knjige dokazuju da ima života poslije smrti. :)

Majsko vino Gospodara šume

Dođe nam  taj divni mjesec maj, počinje doba godine kada sve cvijeta, sve se budi i nadasve očarava sva naša osjetila. Dolazi doba godine kada ne možete ostati ravnodušni na polje tratinčica ili prolazeći šumskim lenijama ne osjetiti neku čaroliju koju ptičice uz blagi proljetni povjetarac pronose mirise svježe pokošene trave te tako ostavljaju još jedan svibanjski poljubac na platnima našega života. Moj ured je smješten izvan grada i šetajući ili biciklirajući ove moje usnule mišiće prolazim kroz veliki park, i koliko god ujutro bilo mućno ustati  i kapci vrlo često odbijaju surađivati sa moji obavezama pa ih moram zalijevati polarnom vodom, kako bi se donekle otvorili, najveću energiju upravo pronađem u tom parku. Vrlo često se dogodi da izubim pojam o vremenu, i bez obzira koliko sam lenijama prošla ova prakovna arhitektura me uvijek ostavi bez daha. 

Uvijek pronađem novi skriveni zakutak, novu granu koja se probila baš kroz gustiš grmlja, ili patka koja je odlučila protegnuti noge baš na mom putu....priroda je zbilja čarobnjak i iz mene izvuče uvijek ono najbolje. Danas je izvuklo i pokudu kako vrijeme brzo leti, a ja svoje prste dugo nisam razbacala po tipkovnici svoga bloga. Dugo sam razmišljala o čemu da vam danas pišem, jer toliko toga imam vam za ispričati, s vama podjeliti svoje malo znanje o ovome svijetu, no dosjetih se da bi današnji svibanjski dan mogla posvetiti jednoj posebnoj ljekovitoj i pomalo zanemarenoj biljčici, koja je veoma posebna i zaslužuje  da bude istražena i predstavljena svima nama.

Riječ je o Asperula odorata i znam latinski vam baš puno i ne znači, ali prije nego otrkijem njen narodni naziv željela bih vam pažnju skrenuti na njezino prezime koje otrkiva jednu tajnu, i biti će Vam korisno ukoliko u vrtnom centru naiđete na još neku biljku sa tim prezimenom, jer će Vam odati par aseva koje skriva u rukavu. Riječ odorata vam znači miris, ovu riječ ste zasigurno čuli u engleskom jeziku ''odor'' što znači miris, aromu......a to znači da je današnja svibanjska kraljica veoma mirisna biljka....kao i sve one koje nose isto prezime ;). A sad na redu je da Vam predstavim ovu biljku, naziv ove biljke je veoma brojan, no ja ću upotrijebiti jedan meni poseban a to je Lazarkinja (divlji broć, lazarkinja mirišljava, lazina trava, mirisna broćanica, mirisni broć, prvenec, prvijenac, rožna perlica i sl.) Ova biljka   je iz porodice Rubiaceae (broćike) te je udomaćena u Europi, sjv. Africi i zapadnoj Aziji. Njezino stanište su rubovi šuma ili same šume.

Lazarkinja je višegodišnja zeljasta biljka s puzavim crvenosmeđim korijenom i stabljikom visine do 40 cm. Listovi su sjajno zeleni, a na vrhu završavaju mekanom bodljicom. Tijekom svibnja i lipnja na vrhu stabljike razvijaju se sitni, mirisni cvjetovi s četiri latice bijele boje, skupljeni u cvatove. Ne znam jesam Vam ikad pojasnila što to znači cvat....ako jesam onda ponovite stečeno znanje, a ako nisam onda poslušajte ;). Cvatovi su vam laički rečeno hrpa malih cvjetova koji se nalaze na istoj cvjetnoj stapci.... Plodovi su oraščići, gusto pokriveni dlakama koji glume Kapetana Kuku, dlake da ne bude zabune...jer su kukasto savijene. :D Znate na koga liči taj njegov plod, na čičak, mislim da Vam je to lakše predočiti.

Što je toliko posebno u toj Lazarkinji?  Njen miris i ljekovita svojstva! Na početku sam vam rekla da je mirisna, ali nisam vam otkrila kako miriše, naime njezin miris je poput čarobnjaka, ako sad mislite da sam prolupala, onda mi nakon pročitanog recite da nisam bila u pravu, naime ova biljka miriše poput nekog drugog, i možda vam ova biljka pokušava reći kako je sve moguće ako zbilja vjerujete u čuda. Ova biljka vam miriše na svježe pokošenu travu, dakle nije trava, ali miriše poput nje. Svoj specifičan miris duguje  kumarinu koji nije sadržan samo u cvjetovima nego i u čitavoj biljci. Miris biljke naročito se razvija kada se biljka osuši. 

Prilikom sabiranja treba voditi računa da biljku  treba rezati, a ne čupati, jer se čupanjem pomiješa korijen biljke i zemlja, što svakako umanjuje izgled i pogoršava kvalitetu sabrane biljke, a osim toga se i prorjeđuju prirodna staništa. 

Zašto ova biljka nosi baš naziv Lazarkinja? Upravo zato jer je toliko ljekovita,a i pretočena u vino diže ljude iz mrtvih.  Lazarkinja se ne nalazi na popisu ljekovitog bilja koje je u službenoj upotrebi, a ipak joj se pripisuju takve ljekovitosti da se već dugo ubraja među obljubljene ljekovite biljke u pučkoj medicini. Kumarin, koji je sadržan u biljci, bistri mokraću i vrši antiseptično djelovanje. Čaj od lazarkinje pospješuje mokrenje, umiruje bolove u trbuhu, regulira nepravilan rad srca, uklanja nesanicu, djeluje bez sumnje na čišćenje krvi i uzrokuje lagano izlučivanje znoja. Čaj od lazarkinje odličan je napitak kod zastoja normalnog rada jetre i kod žutice, a preporučuje se i kod sklonosti stvaranju pijeska i mokraćnih kamenaca.

Konačno, dokazano je da čaj od lazarkinje djeluje kao sredstvo za umirenje bolova kod migrene i neuralgije, a vrlo umirujuće djeluje i kod nemira i histerije.

Treba međutim, kao i kod svih lijekova bilo onih prirodnih ili sintetičkih, voditi računa o preporučenoj količini, jer kumarin koji je vrlo ljekovit u velikim količinama može uzrokovati mučninu,  glavobolje, povraćanja, pospanosti i smetenosti, a može se oštetiti jetra i djelovati na sedimentaciju krvi. 

Zbog ugodnog, slatkastog mirisa na svježe pokošeno sijeno, već se u Srednjem vijeku uzgajala u vrtovima i koristila za punjenje slamarica i mirisanje platna. Danas se koristi u proizvodnji parfema i kao lavanda za obranu od moljaca. Upotrebljava se i za dodavanje arome duhanu, likerima, vinima i sirevima. 

No, ono što se najviše veže uz ovu biljku je priprema majskog vina.  Recept za ovo vino potječe još iz 854. godine kada je benediktinac Wandalbertus opisao ljekovita svojstva lazarkinje i od nje pripremio  "majski napitak". Današnji recept za ovaj majski napitak se malo nadogradio te je uz lazarkinju dodana i jagoda, a promijenjen joj je i naziv u svibanjsku bolu.  Svibanjska bola (Maibowle) je tradicionalni njemački osvježavajući napitak kojim se u vrijeme cvatnje Lazarkinje slavi dolazak proljeća i izražava nada u dobru, plodnu godinu. Postoje brojne varijante tog napitka koji se priprema i u drugim zemljama, a za osnovni recept potreban je stručak Lazarkinje u cvatu, boca bijelog vina, boca pjenušca, malo šećera po želji (3-5 žlica) i nekoliko jagoda.

Ako niste neki ljubitelj alkohola ovu verziju možete probati i u bezalkoholnoj verziji. Za bezalkoholnu varijantu napitka, umjesto vina, za namakanje lazarkinje koristiti vodu, dodati neprskani limun izrezan na kriške, 1-2 žlice meda i malo narezanih jagoda. Poslužiti s kockicama leda.

Postoje brojni recepti za izradu čaja, likera, ledenog čaja, vina i ostalih napitaka i možete ih vrlo lako pronaći na internetu, a vjerujte mi vrlo lako se radi....evo da se uvjeriti zalijepiti ću vam jedan recept za izradu desertnog vina...

Šaku sitno isjeckanih svježih listova Lazarkinje prelite s litrom bijelog vina i ostaviti da odstoji sat vremena. Procjediti, dodati žlicu smeđeg šećera ili meda. Služiti rashlađeno....jednostavno, rashladno i zdravo....vrijedi pokušati :).

U mjesecu maju ili na našem u svibnju rastu biljke koje nam neće nikada dozvoliti da ostanemo gladni, žedni ili bolesni, priroda se uvijek pobrine za svoju dječicu. A upravo su u ovom razdoblju svoje mjesto našli i brojni blagdani uobličeni u narodne običaje sela i grada, osiguravajući svima koji vjeruju - ljubav, duhovno zdravlje, pomirenje i nadu.

I dok razmišljam o pripremi ovog majskog ili svibanjskog vina, žudeči da  uz užitak slatkastog aromatičnog napitka iznad svega budemo zdravi, ne mogu se ne zapitati, gdje se i kada prekinula nekada jaka duhovna veza ljudi i prirode.

Za kraj ću s vama podjeliti još jednu zanimljivu činjenicu, naime u Njemačkoj se Lazarkinja naziva Waldemeister, što u prijevodu znači gospodar šume. Upravo nas ovaj njezin naziv tjera na razmišljanje i pokazuje kako i na izgled sasvim ''obična'' biljka krije tolike tajanstvene priče i čarobne napitke što  dovodi do zaključka da ponekad ono što nam izgleda malo i nedoraslo u sebi čuva najčudesnije stvari.

Tolkienova šetajuća stabla

Topla preporuka uz čitanje posta :)

Dragi moji biljoljupci, visibabe, jaglaci, šafrani i kukurijeci počeli su ukrašavati svoje plesne haljinice za veličanstveni proljetni bal. U zraku se počinju skladati posebne simfonije koji pozivaju sve dječje osmijehe i rumene obraze da izađu pod nebesko plavetnilo i raduju se dolasku, po meni, najljepšeg godišnjeg doba! Zbilja, ni sama ne znam kome  bi danas poklonila svoju pažnju i prepustila pero u njegove listove i baš iz tog razloga pisati ću danas, da biti ću baš buntovna i izvući ću jednu biljku iz sjene proljeća i malo prepustiti ovaj svijet njoj na vladavinu. 

Nemojte mi zamjeriti na tome, obećavam da ću se od slijedećeg posta truditi pisati u skladu sa godišnjim dobom koji okupira ovu polutku Zemljine kore. Već neko vrijeme planiram Vam pisati o ovoj biljci, no vrijeme je uzelo maha i iskreno mislim da nisam više toliko u formi za trćanjem, naročito ne za vremenom. Vrijeme je postalo pravi fitness majstor, a ja sam počela dahtatati za njim kao riba na suhom. :D Bilo kako bilo, neću dozvoliti da vrijeme oduzme pozornost ove biljke......no, no dosta o mom filozofiranju, ovim mojim trkeljanjem i  Platon će postati ugrožen :D. 

Odakle mi ideja za ovu biljku, znam nemate pojma o kojoj je biljci riječ, no prvo da vam objasnim razlog zašto baš njoj prepuštam prve proljetne dane. Kao prvo, televizijska je zvijezda, neki dan imala je čitavu emisiju od sebe, kao drugo metafora je danas za ovu veliku krizu odljeva mozgova iz naše lijepe domovine. Da, da i ova biljka kao i brojne obitelji i mladi putuje, i ova biljka se nada pronaći komadićak raja na ovoj planeti. Upravo je ova biljka jedna od mnogih koja pokazuje koliko smo slični biljkama, ali ponajviše koliko od njih ZBILJA možemo naučiti.

Ako se pitate kakve pobogu kakve veze ima pisac Tolkien sa biljkom??? Današnje putovanje  u potrazi za rajem predstavljam Vam Hodajuću palmu (Socratea exorrhiza). Kojeg li blesavog naziva za biljku...zašto baš hodajuća??Postoje brojna nagađanja i preispitivanja hoda li ova palma zbilja. Brojni naučnici i botaničari smatraju kako to nije potpuno točno, ali ja vjerujem kako ni mi ljudi ne znamo sve tajne biljnoga svijeta. No, red bi bio da vas prvo uvedem u ovu priču! Hodajuća palma obitava u tropskim kišnim šumama područje Sjeverne i Južne Amerike. Može doseći visinu i do 25m, no najčešće se zadržava na visini od 15-20m...valjda i ona poput mene ima problema sa pronalaskom adekvatne odjeće, dovoljne dužine :D 

Listovi ove palme, nalik su ostalim vrstama palmi. Na vrhu se nalazi gusta krošnja od tridesetak perasto razdijeljenih listova dugačkih oko tri do četiri metra. Listovi su razdijeljeni pri vrhu i dosta gusto zbijeni pa se ponekad stvara dojam 3D razvijenih listova. Ono što je u pravilu karakteristično i zbog čega je ova palma dobila specifično ime je njezin sustav korijenja.

Za razliku od drugih palmi čiji je korijenov sustav dosta jednostavan kod Hodajuće palme je to posve drugačije. Naime, ova palma je pravi cirkuski akrobat i hoda na štulama, znam znam zvuči smiješno i nemoguće. No na slikama će te bolje vidjeti o čemu je riječ. Štule su karakterističi odjevni predmet ove biljke, možda i ona želi biti u skladu s modom i prošetati svoje biljne štikle ;). Ove štule su zapravo korijenje, koje iznova raste u potrazi za boljim tlom. Ova palma ne šeta u punom svjetlu te riječi, jer centralni korijen uvijek ostaje na istom mjestu, ali stvaranjem novog korijenja, štula, dobiva se dojam da se stablo kreće, za boljim sutra.

Kako tlo erodira, stablo pruža nove, duge korijene koje traži novo i čvrsto tlo. Dok se korijenje učvršćuje u novom tlu, stablo se polako savija prema novom korijenju, a staro se uzdiže u zrak. Cijeli proces preseljenja stabla na novo mjesto s boljim uvjetima za rast može potrajati i nekoliko godina. Tajna se možda skriva u neobičnom izgledu ovih stabala, koje za razliku od drugog drveća ima sustav korijena iznad zemlje, čime liče više na metlu nego li na stablo. Kako s vremenom neko korijenje odumire zbog erozije tla, stvara se novo. Fenomen "pješačenja"stručnjaci objašnjavaju definicijom da drvo traga za suncem. Da se palma pomakne sa svog mjesta, odnosno da prošeta potrebno je pričekati i do godinu dana, no ona za svog života propješaći i do 20 metara. Ova palma nije zanimljiva samo turistima i znanstvenicima, nego i brojnim kukcima koji ju oprašuju i hrane se njenim sokovima.

Cvijet ove biljke je veoma specifičan i pomalo nalikuje na cvijet vrbe, znate mislim na ono što meni nalikuje na veliku dlakavu gusjenicu! Slična je priča i kod Hodajuće palme, cvijetovi su dok su skupljeni podsjećaju na veliku bananu, a onda se rascvjeta u ''gusjenice'' odnosno rese sa sitnim žutim cvijetićima- Plod koji se razvije u početku je svijetložute do žućkastozelene boje koji kada dozrije poprima karamel smeđu boju sa sitnim nepravilnim prugicama.

Osim što hoda, ona je i prirodni afrodizijak, naime unutrašnjost korijena, srčika, upotrebljavala se od davnina kao afrodizijak. Osim što se šeće pravi je i zavodnik ;). Također, od njezinog debla dobiva se izrazito kvalitetno drvo, od koje se izgrađuju brojne američke kuće.

Iskreno, ja sam osoba otvorena uma i kako smo naučili da se mimoza zatvara pri dodiru nije mi ovo toliko nevjerojatno kao nekim znanstvenicima. Inače, ova palma vam raste u Kitoa, prijestolnici Ekvadora, rezervat biosfere Sumako, to je sjedište ove palme.  

Nažalost, ova šumska biosfera kao i hodajuće palme našle su se na udaru iskrčavanja i devastiranja, tako da postoji vrlo velika vjerojatnost da ove palme ne dožive svoj raj na zemlji, čak postoji velika vjerojatnost od njihova potpunog istrebljenja. Kako sam na početku rekla kako je ova biljka metafora naše loše demografske slike kad podvučemo crtu i nama prijeti istrebljenje. Ne vjerovati da plame hodaju je isto kao i zatvarati oči pred drugim znanstvenim dostignućima, zatvarati oči pred brojnim svjedocima jednako je kao i zatvarati oči prema napretku, opustošiti šumu tako tajanstvene biljke jednako je kao i uništiti Zemlju. Što je od svega ovoga metafora, a što surova stvarnost procijenite sami, no nemojte zatvarati oči niti okretati glavu prema dokazima,jer to je jednako slaganju sa svime navedenim, nemojte žmiriti jer ćete propustiti veličanstvene stvari.

J.R.R. Tolkien je u svojoj triologiji Gospodar prstenova opisao šetajuća stabla, u njegovim pričama spominje Uruk-hai, utvare, crne jahače, brojne mitološke junake i po meni to je najjači film u povijesti i sadašnjosti! Borba dobra i zla, svjetla i tame, i iako je to samo ''priča'' prikazuje toliko surovu stvarnost da je nemoguće da ostanete jednaki prije i poslije filma/knjige. Šetajuća stabla Enti su jedni od brojnih priča, izmišljenih?? Ja u to više nisam posve sigurna, i vjerujem da postoje šetajuća stabla kao i da postoji Uruk-hai u vidu buldoždera i katana koji će posjeći ovu čarobnu šumu....i onda ne mogu da se ne zapitam zašto je nama ljudima teško povjerovati u malo čarolije??

 Za kraj valjalo bi se češće sjetiti ove misli vodilje:

Šumska crvenkapica

Danas je red za jednu basnu! Da, da dobro ste pročitali danas će vam jedna biljka opisati sebe kroz basnoslavnu priču, a poseban imperativ staviti će na svoju pouku, jer svaka basna na kraju priče ima hvale vrijednu pouku. Udobno se smjestite i pažljivo slušajte priču što Vam ova biljka ima za reći.

U dubokoj šumi, iza devet gora i sedam mora na jednom čarobnom proplanku ispod kožnatog kaputa isprepletenog od šarenog lišća svoju glavu je vješto sakrila jedna mala gljiva.Nije ona bila obična, mala, jadna gljiva, ona je bila nešto posve drugo. Vješto je svoju haljinicu uvijek držala u skladu sa posljednjom modom i čvrsto prkosila prirodnim bojama zelenila, a vrlo često i sivilu koji se zavuče u jesenskim danima među krošnje velebnih hrastova i jablana. Ona je bila tračak sunca na tom šumskom proplanku, bila je Marilyn Monroe u šumskom svijetu. Njena haljinica bez obzira na sezonu, vrijeme ili godinu uvijek je privlačila pozornost brojnim posjetiocima i šetačima šumskim krajolikom. Ispričajte me što sam tako nepristojna i neuka i još Vam nisam otkrila pod kojim imenom se sakrila ova gljiva, no pričekajte i uskoro će Vam se sama otkriti.

Iako mi ''vanjski'' posjetioci šumskog podneblja često ne vidimo i nečujemo tajanstvene priče i čarobnu melodiju koji stanovnici ovoga kraja proizvode, ne znači da je tamo propuh prejak i da ona dosadna kiša i snijeg samo nepravilno i nemelodično stvaraju buku među šumskim svijetom. Ako se dovoljno zadržite,  prepustite i počnete osluškivati taj svijet srcem i dušom, vijdeti će te ono očima sakriveno i čuti najljepšu melodiju koju ste ikada čuli. Ponekad u jesenskim i zimskim danima, kada je gostiju u njezinim odajama manje ili ih gotovo nema jablani, hrastovi, brijestovi, borovi i smreke opuste se i zaplešu svoj totalno drugčiji ples od drugih. U tim danima gospoda jablani  razgibavaju svoje zglobove, dok brijestovi vješto mrdaju guzicama, a hrastovi istežu svoje utrnule nogice, a kao glavni akter pojavljuje se ona, kao da je svježe došla sa modne piste i veselo zamahnula svojom crvenom haljinicom na koje kao da je Leonardo Da Vinci svježe stavio sitne bijele točkice i učinio ovu haljinicu velebnom, a našu gljivu baš ljupkom.Vanjskim posjetiocima će se činiti da je riječ o još jednom zlokobnom vjetru koji udara o grane već ionako stoljetnih hrastova, dok će samo oni koji se usude gledati srcem vidjeti čaroliju koja se skriva iza bedema stoljetnih hrastova. Smreka je nabacila koji bijeli pramen, a jela je od sreće eksplodirala i katapultirala svoje češere na druge proplanke, posljednji krik mode je okupirao šumski svijet. Na scenu stupa naša zvijezda dana, vjetrom nošeno lišće otkriva svu krasotu koju ova biljka nudi, dok šumski akteri razbacuju svoje krakove, ona stupa svojom modnom pistom i najavljuje otvorenje nove modne sezone 2017/2018.

Kao glavni visažist njezinom profinjenom izgledu ističe se njezina osobnost, dok je kostimografija pripala nekom nebeskom slikaru koji je ovo šumsko platno pretvorio u čaroliju boja i pokreta. Kada prve zrake sunca poput reflektora obasjaju našu gljivicu šumska ekipa započne gromkim glasom:'' Muhara, muhara u šumici stoji, marljivo točkice na šeširu broji'', a onda se prolomi cik i pljesak jer naša zvijezda dana nastavlja'' Ne dirajte molim vas, haljinicu moju,najnoviji model po jesenskom kroju''. Muhara pjesmica Veselje i buka ovih malih šumskih junaka čuje se do duboko u noć, sve dok gospođica srna ne protrči i ne nanese poplun od finog jesenjeg lišća na njezinu haljinicu, a Mjesec poželi laku noć svojim šumskim prijateljima. Pozdravljajući svoje prijatelje gospođa Jela je prigrlila svoju vjevericu i tiho zatvorila svoje oči, gospodin hrast i Jablan pripovjedali su još o svim zgodama kojim su prisustvovali tokom dana, a Smreka je nježno završavala priču za laku noć srni koje je sklonište pronašla ispod njezinih grana. Nebeski pokrivač prekrivenim zlaćanim krijesnicama nadvio se nad šumom, a vjetar je nježnim poljupcem stavio šumska bića na spavanje.

Jutro je započelo sivo i tmurno, Sunce je odlučilo uzeti  koji sat više jutros i naprosto je bilo preumorno da istegne svoje krakove kroz oblake '' Ma još samo 5 minuta i ustajem'', no naravno tih 5 minuta je potrajalo čitavo prijepodne i šumski svijet se morao zabaviti na neki drugi način. Muhara je odlučila da je danas dan za učenje, jer svima je potrebna koja kila informacija da budu pametni i uspješni. Muhara je svima naložila da budu aktivni u današnjem satu, i da se javljaju kada budu nešto znali.

Razbarušila je svoj klobuk i započela sa edukacijom. Zna li itko od čega sam ja sastavljena? Srna, koja se volila igrati oko muhare kao iz topa je izjavila '' Draga muhara, ti si sastavljena od stručka i klobuka, tvoj stručak je tvoje tijelo, a tvoj klobuk je tvoja glava'' Muhara je bila neizmjerno sretna što ju je tako precizno opisala, te je nastavila u tom tonu'' Moj stručak je bijele boje, a klobuk mi je najčešće crvene ili naranđaste boje sa prepoznatljivim bijelim pjegicama . Prije nego što je završila na njezine informacije nadovezao se Jablan ''Klobuk gospodične muhare je i malo rebrastog ruba, u početku polukuglast, kasnije postane otvoren i plosnat. Na površini je sjajan, kožica se može guliti, a s ove visine čini mi se da je prekrivena ljuskicama koje se lako skidaju i lako se mogu isprati za jačih kiša, i sam sam bio svjedok tome''

Jela se istegnula još pomalo snena, ali zainteresirana današnjim satom prirode uputila kratko pitanje ,,Muharo, a možeš li nam reći odakle su tvoji mama i tata? i još nešto, molim te daj reci ovoj pametnoj Smreki da ti imaš i neki profesionalni naziv, ja polomim iglicu svaki puta kad probam to izgovoriti''

Muhara se od srca nasmijala i odgovorila: '' Prema predavanjima vjeruje se da je moje obitavalište sjeverna hemisfera, a moja rodbina dolazi iz Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Moje stručno, ili kako bi to rekli prirodoslovci moje službeno ime je Amanita muscaria.'' Smreka, pomalo srdita zbog Jelinog komentara da je prepametna digla je granu za riječ. '' Molim Vas gospodična muharo, možete li opisati preciznije Vašu plesnu haljinicu i bijele štrample? Valjalo bi pojasniti onu podsuknju koju malotko od nas visokih može vidjeti. Izvinite ako mislite da sam zavirivao pod vašu haljinicu, ali gospodin Mrav stalno govori kako je sklonište pod vama potpuno drugačije nego što mi možemo vidjeti''. Gospodin Mrav kako bi izbjegao neugodnu situaciju i bio prozvan za zavirivanje pod muharinu haljinicu istegne jednu od svojih 6 nogu i nudi se da obrazloži navedene stvari. Muhara, koja ni sama nije znala kako izgleda ispod klobuka dala je riječ gospodinu Mravu.

Mrav sav ponosan što su sve iglice i grančice uprte u njega započne govor '' Ispod tog poput kišobrana velikog klobuka nalaze se listići, znate ne onakvi listići kao kod tebe Jablane, nego potpuno drugačiji. Njezini  listići su bijeli, gusti, zbijeni u krug ispod klobuka. Njezine bijele štramplice odnosno stručak je bijeli, valjkast, u početku pun, kasnije postane šupalj....to je to draga moja muharo što ja znam o tebi''

Crvić koji je jednom prilikom slučajno zalutao u njezinu unutrašnjost, i preživio izjavi'' Meso muhare je bijelo, ispod kožice žućkaste, bez izraženog mirisa i okusa, oprosti mi Muharo, istina malo sam te gricnuo no onda mi je postalo jako loše i sjetio sam se da si otrovna''.

Muhara je ostala malo zaprepaštena na hrabrosti ovog Crvića da prizna svoje djelo. No unatoč tome muhara je morala priznati da je Crvić iako se većini učinilo hrabar, po Muharinom stajalištu izrazito lud što ju se usudio probati. Zato je nastavila'' Crviću, ne zaboravi da su neke gljive jestive samo jedanput u životu! Upravo sam ja jedna od tih gljiva, jer sam izrazito OTROVNA!!!! ''

Vjeverica koja se zbog pojačanog tona Muhare naglo trgnula, otresla je s jeline grane direktno na Srnu koja je pažljivo slušala predavanje ispod jelinih grana, od šoka srna je skočila i u strci nogom udarila jelu u stomak, u svom silnom košmaru Jela se uslijed nedostatka kisika počela ljuljati i uskoro su svi bili na nogama i pokušavali održati Jelu na nogama. Muhara, je u strci pazila da ju tko ne bi zgazio i žustro je svom snagom puhala u Jelu da dođe do daha. Jela je za cijelu tu strku optužila Smreku i u znak pomirenja je od nje zatražila da iznese neku novu zanimljivu informaciju o gđici Muhari. Smreka, iako ljutita jer su je lažno optužili ponosno se uključila sa nekim novim, svježim informacijama, naime prema njenim riječima latinski naziv muhare- Amanita dolazi od grčke riječi amanites što znači gljiva, a ime vrste muscaria dolazi od latinske riječi musca i znači muha. Ime je dano zbog običaja u sjevernim Europskim zemljama da se klobuk razmrvi u mlijeko i posluži da se ošamute ili ubiju muhe i zbog toga ona nosi naziv muhara, muhor ili muhomorka. Jela je opet ostala bez daha, ali ovaj put isključivo zbog nepresušnog izvora informacija koje smreka čuva u svojim iglicama. 

Smreka je pak znala da nije ni upola toliko pametna koliko za nju to smatra Jela, i znala je da se Jela smatra pomalo blesavom pa je iz tih razloga, plemenita kako samo Smreke znaju biti priupitala Jelu znali i ona ponešto novoga o muhari? Jela je prihvatila tu ruku ''pomirenja'' i šumskoj družini ispričala poneke činjenice koje je ona čula od onih nekih ljudi što šaraju po njenim oblinama. Prije svega valjalo bi napomenuti da je Jela bila vična ukrašavanju svojih priča, pa slušatelj sam treba  procijeniti što je od ispričanih stvari istina, a što je samo ''obična'' legenda.  Jela je međutim znala kako probuditi male mozgove i držati slušatelje budnih očiju, a ponekad su uz njene priče pokoji zadržavali dah pa čak i čepili uši, no unatoč svemu Jela je bila odlična pripovjedačica pa je tako okupljenima ispričala i ovu priču. '' Muhara je poznata još iz antike, a kasnije posebno iz njemačke mitologije (Edda), po kojoj plodna tijela muhare nastaju kada na zemlju padne pjena iz usta zadihanog (zajapurenog) vodenog konja.'' Iako je nama običnim ljudima teško zamisliti da Jela oponaša zvukove vodenkonja, ona je upravo na taj način i uz pomoć snijega žustro i spretno ispričala ovu priču. Naravno svi okupljeni su joj uzvratili gromoglasnim pljeskom. Kako je buka i graja u šumi postajala sve veća Sunce se više nije moglo odupirati i moralo se probuditi, proškiljila je kroz oblake i sve ih toplo pozdravila još napola zijevajući. 

Prve zrake sunca najavile su i neke posjetioce koje je Kunić čuo i vješto u par skokova došao dojaviti ostalima. U sekundi je nastao metež, svako stablo moralo se vratiti u prirodni položaj, Srna koja je našla utjehu ispod crnogorica hitro je odskakutala daleko od znatiželjnih očiju, Vjeverica se popela u izvidnicu i obznanila da su posjetitelji udaljeni u smjeru Jablana, 2563589 koraka (vjeveričja koraka) od njihova proplanka. I tako je sve odjenom zastalo, zaustavljeno u vremenu i samo oštro oko moglo je zapaziti da je grana Jele malo više nagnuta u stranu, da su otisci Vjeverica i Srne posvuda po proplanku, da je Hrast malo čudno povijen prema dolje, i da se hrpa lišća nalazi na jednoj hrpi....neukom oku to je samo hrpa nebitnih stvari, ali onaj tko srcem gleda može vidjeti da je tu upravo sad održano malo šumsko okupljanje. No, kako bilo da bilo šumari, i njihovi pratioci došli su na šumski proplanak, izvadili su metre, boje i krenuli šarati nešto po deblima drveća. 

Jablan se nije mogao suzdržati od tog silnog škakljanja i naprosto se od srca duboko nasmijao, pitate se kako su to sve promatrači vidjeli, kao vjetar koji nosi grane jablana na sve strane....Brijest je primjetio da je uz šumara i neko manje biće, dijete koje se kreće prema onoj hrpi lišća gdje se zavukla Muhara, možda ćete ovaj nastavak priče gledati zlokobno no kada je Brijest to opazio brzo je dojavio obližnjem Hrastu o mogućem raspletu tog događaja. Hrast koji je tu stoljećima, nije mogao dopustiti da radoznalo dijete zaviri pod taj humak, jer znao je da crvena haljinica na prvi pogled izgleda predivno i da je svatko želi dodirnuti. Da bi to spriječio, bacio je komadić grančice točno dječaku pod noge, šumar se trgnuo i hitro krenuo prema malenom. Bacanje grane shvatio je kao znak da je drvo staro i treba ga srušiti, otišao je po svoju crvenu boju da bi označio doznaku za drvodjelce koje drvo treba rušiti. Vjetar koji je osjetio namjeru šumara, zaplesao je svoj ples i razgrnuo lišće sa gđice Muhare.

Šumar vidjevši crveni klobuk sa bijelim točkicama ostade ukopan na mjestu. Dječak, koji je primjetio gljivu odmah je zapjevao '' Muhara, muhara u šumici stoji marljivo točkice na šeširu broji'' šumar nije mogao vjerovati što je čuo, dječak koji je prepoznao muharu i sav ponosan nakon završenih stihovao obznanio '' Ova gljiva je predivna, privlači pogled no veoma je otrovna i učiteljica nam je rekla da su najljepše stvari ponekad najopasnije, jer da bi zadržao taj sjaj moraš ga nekako i sačuvatii'' Šumar se od srca nasmijao i malenom dječaku ispričao još pokoji detalj o Muhari, ostali šumski prijatelji načulili su svoje grane, iglice, uši i klobuke da čuju što novoga ima za reći. 

Muhara je gljiva predivnog izgleda i vrlo često se koristi u ilustracijama dječjih knjiga, baš zbog svog čarobnog izgleda. No to nas ne smije zavarati ona je psihodelična gljiva, izrazito otrovna. Dok je mlada u nekim kulturama se ona jede, jer se otrov tada ne nalazi u mesu, no tko može znati dokad je ona mlada a kad prerasta u stariju damu. Ona je opasna otrovna gljiva, halucinogenih svojstava, no u principu trovanja njome nemaju uvijek smrtni ishod.

''Tata, nama je učiteljica rekla da ljudi znaju zabunom konzumirati muharu, na što je točno mislila?'' Učiteljica je u pravu muhara ima svoju prijateljicu, srodnika koja je vrlo slična njoj ali sa određenim razlikama koje neuko oko može vrlo lako zamijeniti. Riječ je o blagvi (Amanita caesarea) koja na dnu stručka ima bjeli ovoj u obliku jajeta. Meso i listići su kod blagve žute boje, a ne bijeli kao u muhare. Blagva na klobuku nema puno manjih bjelkastih ostataka ovoja kao muhara, već joj je klobuk gol ili eventualno prekriven većim bjelkastim krpama.''

'' Tata, a što bi bi bilo ako bi netko slučajno pojeo tu gljivu, rekao si da ne bi umrli, a što bi im se dogodilo?'' Šumar je i na to pitanje imao odgovor '' Prvi simptomi trovanja su pogoršani vid, halucinacije, bolovi u trbuhu, proljev i povraćanje, što nastupa već par sati nakon konzumiranja, a prvi večim količinama uzrokuje i smrt'' Mališan se uplašio svega što je rekao ali dječja radoznalost ga je svejedno vukla da dotakne muharu'', Šumar vidjevši to, shvatio je da djeci nije dovoljno ispričati neku hrpu informacija, potrebno je dodati malo boje cijeloj priči. Shvativši to ispriča mu jednu priču s ciljem da mališana drži podalje od muhare'' Sjedi Kiki malo pored mene da ti ispričam priču koju je meni ispričao moj tata, nemoj se uplašiti nego samo to shvati kao pouku ove gljive. Davne 1897.godine grof Achilles de Vecchi, talijanski diplomat sa službom u Washingtonu i njegov prijatelj Dr. Darriel J. Kelly na tržnici su u Washingtonu kupili određenu količinu, navodno, jestivih gljiva. Njih dvojica su bili “veliki poznavatelji” svih gljiva, pa su se sigurni u svoje znanje zaputili kod grofa de Vecchi-a i pripremili obilan ručak sigurni da jedu bezopasnu blagvu. To je grofu de Vecchiju bio zadnji ručak. Umro je u najvećim mukama. I ovaj primjer treba biti pouka svim onima koji nadobudno misle da su vrsni poznavatelji jestivih i otrovnih gljiva. Njegov prijatelj i gastronomski kolega doktor Darriel J. Kelly je jedva preživio, ali je ostao sa teškim posljedicama, točnije skoro uništenom jetrom.''

Nakon ove priče Kiki je ustao, otišao do gđice muhare, čučnio i nešto joj prišapnuo. Otac se uplašio da bi zbog straha mogao uništiti muharu, no dječak je samo izustio '' Ljepota se vidi očima, ne rukama'', muhara koja se bojala da će priča koju je šumar ispričao nanijeti štetu njoj i brojnim drugim otrovnim gljivama ostala je vidno iznenađena, tiho je sa suzama radosnicama uzviknula ''Hvala ti mali moj prijatelju, zahvaljujući tebi moja haljinica će ove godine otplesati najljepši jesenski valcer tebi u čast'', dječak je s osmijehom odgovorio ''Nema na čemu, volio bi da svi moji prijatelji vide taj tvoj ples''. Šumar nije mogao razumijeti razgovor koji je nj sin vodio sa gđicom muharom, kao što nije mogao vidjeti ni hrasta koji je mahnuo Kikiju na odlasku, samo je Kiki pri izlasku iz šume vidio kako se šumska ekipa ponovno okuplja na proplanku i kako je Jela od sreće opet izbacila svoje češere. Upitao je oca '' Zašto tata mi osuđujemo druge na osnovu izgleda,zašto se bojimo ono što ne znamo zar ne možemo biti više poput ovih šumskih prijatelja koji su toliko različiti a opet toliko jednaki?''

Odgovor na ovo pitanje ostavljam vama dragi moji čitaoci, duboko u sebi sjetiti se ovih riječi svaki puta kada nekoga odbacite jer je ''odbojan'' ili otrovan no ne zaboravimo da ne biramo kako se rađamo, biramo samo ono u šta izrastemo!

U potpisu,

Vaša muhara!

Muhara , muhara, u šumici stoji,
marljivo točkice na šeširu broji.

Ne dirajte molim vas, haljinicu moju,

najnoviji model po jesenskom kroju.

Svatko me poznaje sa sličica iz knjiga,

a što nisam jestiva nije moja briga.

Zato molim ne dirajte haljinicu moju, 

najnoviji model po jesenskom kroju.