Most prema vječnosti

Dragi moji i vjerni čitaoci, unatoč mojoj podužoj neaktivnosti na blogu nadam se da ćemo se i dalje čitati i družiti, i da ja kao skromni predstavnik zelenog svijeta oko nas neću razočarati kako njih, glavne zvijezde ovog bloga, tako i Vas dragi moji pratitelji. Poduže me ne bijaše u ovim blogerskim vodama, no očito je da je inspiracija otišla na neki poduži odmor i ostavila mene na milost i nemilost ovog sivila. No, jesen je uplela svoje vitice u ovu priču i zaokupila moje male sive stanice nekim čarobnim mislima o stablima i njihovom tajnom životu, koji je i više nego sličan našem, ljudskom. Da, danas ću upravo pisati o jednoj krasotici u tajnom svijetu drveća, odveć zaboravljenoj u nekim čarobnim knjigama, bajkama i pričama, a prečarobnom da bi tamo zauvijek i ostala. 

Znate kako su unatoč odlasku ljeta svi nekako veslije osjećamo kad temperature ipak odluče podići bijelu zastavu u znak predaje i prepustiti svoje mjesto jesenskom vjetru? Uvijek sam jesen uspoređivala sa paletom boja koje se nalaze na najljepšem slikarskom platu, valcer boja i mirisa.....pod mirisima ne mislim samo na miris pečenih kestena koji se definitvno mogu natjecati sa najprofinjenijim parfemima svijeta, no pod mirise mislim i na miris kiše, miris šumskog pokrova, drveće koje kao da je uz kapljice kiše napokon protegnulo svoje noge, pomrdalo mahovinu i ispustilo posve nesvakidašanji, svježi miris duha šume. Prirodni parfemi takvu esenciju mogu proizvesti samo posebne biljke, splet okolnosti koji se nikad ne ponavlja dvaput, i svake minute i sekunde miris je drugačiji...riječ je o nijansama ali ukoliko duboko iz najdaljih kuteva pluća udahnete taj zrak, garantiram vam da ćete primjetiti razliku.

No, sad sam zbilja pretjerala s uvodom, mislim da se moram vratiti na svoj šumski put, danas bih vam voljela pisati o jednoj vrsti golemog mamutovca/sekvoje koja se može pronaći u našim tajnovitim, čarobnim i neponovljivim zakutcima Slavonije. 

Znam da je ovaj blog prvenstveno namijenjen pisanju i veličanju biljnoga svijeta, ali danas ću napraviti jednu iznimku...jer uz ovo stablo voljela bih Vam ispričati i nešto više o prebivalištu ovog stabla, tom čarobnom kutu Zemlje gdje se ova vrsta utaborila i čini taj dio još dodatno čarobnim, iako pomalo zaboravljen u vremenu sunce se tamo nekako posebno igra, stabla su tamo posebno ljepša i viša, vjetar tamo pleše posebno drugačiji valcer, ptice tamo posebno ljepše pjevaju, sve je tamo malo čarobnije i malo drugačije...tamo vam se odmori i duša i tijelo, i možda je to utočište svijeta, skriveno od nemarnih i zlokobnih pogleda a otvoreno za sve one velikog srca i duše,

Riječ je o jednom malom mjestu naziva Stara Gradiška, i zbilja kada dođete imate osjećaj da je zbilja stara, ali ne u onom lošem smislu, starija je, mudrija, prožeta borama koje su godine učinile najljepšem obzoru, unatoč ukradenim  dječjim osmijesima ''ukrašenim''  ogradama, električnim žicama prisilili su ju da bude kazna a ne nagrada brojnim ljudima koji su tamo pristizali. Prvo što vam padne na pamet kad vam spomenu ovo mjesto je zatvor, logor.....pokušali su iz tog kraja iznjeti ljubav, a ne znaju da je ona temelj, pokušali su uništiti dobrotu u ljudima, a ne znaju da je ona svako zrnce zemlje, pokušali su joj uzeti dušu, a ona je pohranjena u svakom stablu koja su tamo pronašla svoj dom! Mislite li da stabla ne osjećaju dobrotu i ljubav, mislite li da oni ''ne biraju'' gdje će stanovati? Prevarili biste se, stabla kao i biljke, osjećaju dušu zemlje, njene otkucaje i dobrotu koja kola podzemnim vodama, zato vjerujem da se ova Japanska kriptomerija s razlogom nalazi ovdje, da pokaže snagu, hrabrost i ljubav ovog komada zemlje pod nebeskim svodom. Ovo je bedem preko kojeg zlo, neprijateljstvo i mržnja ne mogu preći, prirodna crta obrane, simbol slobode i ljubavi.

Slike su snimljene u Staroj Gradiški 
(copyright by Marija Matokanović, Uskoci)

Japanska kriptomerija (Cryptomeria japonica) je veoma posebno stablo, kad ju vidite ne možete a de ne osjetite strahopoštovanje, stablo koje oduzima dah, stablo koje stere prema zvijezdama i ništa zemaljsko ga ne može zaustaviti, ono je most prema vječnosti.  Ima veoma specifično i zvučno prezime pomalo enigmatično, kripta koja čuva stoljetne tajne i priče. Etimologija njezina imena doslovno se odnosi na "skrivene stvari", a to upućuje i na nedostatak očitih dijelova, cvijeća. To je drevno drvo, za koje se misli da je staro najmanje 75 milijuna godina i kao takav dugo je bilo temeljno za kulture Japana i Kine, gdje se prirodno uzgaja. Ime vam govori o njenom porijeklu i važno je naglasiti da je ovo endemična vrsta u Japanu i ujedno je njihovo nacionalno stablo  gdje se zove ''sugi'' i vrlo rijetko je možemo pronaći ovoliko daleko od njezine domovine. Jel nije to čudesno, kada drveće nađe načina da preko ocenana završi u jednom malom mjestu u Lijepoj našoj? Vrlo ga često zovu i japanskim cedrom iako mu nije nimalo sličan, a možda se cedar zaljubio u ovu japansku kriptomeriju i odlučio ju prisvojiti za sebe, nije isključeno, vjerujte mi i ja sam se zaljubila u ovo velebno stablo. 

To je vrlo veliko crnogorično stablo, može doseći i do 70 metara u visinu i 4 m širinu, to su proporcije kakvima bi i Marlyn Moonroe pozavidjela :D Ima crveno-smeđu koru, izrazito mekanu, ja sam je neprestano mazila, nije hrapava kao kod većine crnogorice, dapače potpuno je suprotno. Posebnost je kod kore što se odljupljuje u okomitim trakama, i kora je ispod toga svjetlije nijanse narančaste. 

Listovi točnije iglice su opet nešto posebno, kratke su i mene dosta podjsećaju na ružmarin, bacite pogled sami ;). Grančice su zelene boje, no s vremenom mijenjaju boju u bakreno narančastu preko crvene pa sve do smeđe, i iskreno ne znam u kojem mi je izdanju ljepša. 

Češeri su kuglasti s oko 20-30 ljuskica i znate na što mene najviše podsjećaju??....na male buzdovane, možda u krošnjama kriptomerije živi neka mala Xena princeza ratnica i za svoje pohode upravo koristi plodove ovog stabla :D.

Postoji razlika u češerima, imate zelene i smeđe, i iako bi većina pomislila da su zeleni dok su mladi, a kad ostare posmeđe nije potpuno točna. Naime bojom se razlikuju muški od ženskih češera, da da kriptoomerija ima muške i ženske češere, a razlog tome je što je ona biljka koja ne cvjeta.  Muški češeri su mali i bogati polenom i sjede na sredini grane dok su ženski veći, nalaze se na vrhu grane i vrhovi su im ''podebljani'' drvenastim ljuskama. Sjeme im se nalazi unutar ljuskica 

Jedna od najljepših sastojina Cryptomeria japonica je šuma Nikko gdje 250 godišnja stabla dosežu 65 metara visine i 2 m u promjeru, ali u Staroj Gradiški možete pronaći čak 3 takva stabla, a osjetiti ćete jednaku ljepotu i velebnost kakvu možete osjetiti u Japanu u šumama ovog stabla. Naravno, ima razlike, ali ova tri nisu ništa manje važna i lijepa, baš naprotiv totalno su drugačija od drugih susjeda da ''običnom'' šumskom parku dodaju dozu nečeg tajanstvenog, i zato posjetite ih nećete požaliti!

Postoje brojni kultivari točnije vrste Japanske kriptomerije koje se međusobno razlikuju prema njihovom izgledu, postoje čak i patuljaste vrste, također postoje brojne vrste od zlatnih, crvenih zelenih i sl. U Europi se uzgaja kao ukrasno stablo, što me i ne čudi s obzirom na njihov izgled.

U Japanu i Kini dugo se uzgaja za drvo, koje je izrazito mekano i mirisno . Ovo drvo ima široku primjenu a najčešće se koristi za izradu ornamenata, zbog svoje izuzetne varijacije boja, iako se  koristi  za gradnju ipak je to znatno manje. Stablo se uzgaja i za svoju smolu iz koje se izoliraju kriptokomerska kiselina i fenolna kiselina, za tanine, za eterična ulja i ljekovita ulja i aromatski tamjan koji djeluju antiinfekcijsko i antiseptičko.

U Japanu, Sugi je izrazito poštovan,  i vrlo je često postavljen oko mjesta štovanja uz hramove i mjesto molitve.  To je visoko, impresivno stablo, kako sam ranije spomenula bedem, pa nas ne čudi da se prema nekim  dokumentima u Sjedinjenim Državama uzgaja kao egzotična biljka uvezena iz vrlo različitih razloga, naročito za definiranje granica.

Najstarije stablo kriptomerije Jōmon Sugi  nalazi se u Japanu na otoku Yakushima, iako se navodi da je staro najmanje 2.000 godina, prema nekim istraživanjima taj broj se popeo na 5.000 godina.

Vjerujem da bi Japanci da znaju da se ''njihova'' kriptomerija nalazi u malom mjestu u dalekoj RH odmah napravili nacionalni park od Stare Gradiške, a vjerujte mi mislim da ništa manje nisu ni zaslužili, jer uz kriptomeriju tamo se nalaze različite vrste crnogorice i bijelogorice koju rijetko možete pronaći u kontinentalnom djelu Hrvatske, park koji se nalazi u sklopu ovog zaboravljenog bisera Slavonije broji brojne vrste stabala, čak i primjerak bijelog bora, koji kao stari bijeli čarobnjak čuva recepture i čarolije ovog mjesta. Stabla čine vojsku vilenjaka, tim putevima želite proći, zagrliti te čarobne divove i uživati u sigurnosti njihovih krošnji, stabla uokviruju i uljepšavaju čitavo mjesto no uz njih tu se nalaze stare, bršljanom obrasle utvrde, bijaše tu prije i franjevački samostan  (ukinut 1787), a 1776. barokna crkva sv. Mihovila. Stabla čuvaju baštinu, vjetar u krošnjama žubori priče ovih ljudi, ovog mjesta dok bedemi starih utvrda i dalje postoje, bore se protiv ljudi, protiv vremena i protiv zaborava.

Kriptomerija je posebno stablo, baš poput ovog mjesta...gdje cigle odišu dugom prošlošću, sjene igraju poseban ples tame i svjetla, vjetar kroz stoljetne tunele prenosi dugo čuvane tajne, osmijehe i suze i ako se u krošnjama ovoga stabla zaustavite poslušajte što vam ima za reći, zagolicat' će vas svojim iglicama, pomilovati vam dušu, pomilovati zranjenu zemlju. Dođite u Staru Gradišku, ova stabla pružaju utočište, pročitajte knjigu kod njih u društvu i čut ćete kako se smiju jer svakim listom knjige dokazuju da ima života poslije smrti. :)