Barbara reci ''RA''

Danas ću vam predstaviti jednu biljku koja me dočekala za stolom pri povratku s posla, odmah da napomenem da ja nisam neki profesionalni znalac biljaka nego sam više entuzijasta koji se voli neformalno educirati i svoje malo znanje proširiti sa većim krugom prijatelja (da, smatram vas moji dragi čitaoci, svojim prijateljima ;) ), i iz tog razloga kad sam ugledala ovu biljku na svojoj trpezi izgledala sam kao prvašić koji se prvi put susreće sa matematikom, zadivljeno i zabrinuto istovremeno. Ajme, pa kako ja ne znam što je ovo?!...no onda u glavi začujem prizvuk ohrabrenja ''Učiš dok si živ bio mrav ili div'' i tako sam ja odlučila istražiti ovu zagonetnu biljku s kojom se dosad osobno nisam susrela. Tako da dragi moji prijatelji, danas ću pisati za sve nas, a nekima među vas vjerojatno i probuditi davno zaboravljeno sjećanje na ovu biljku. No da krenem, jer bojim se da će te se razbježati od ovolikog filozofiranja. 

Dakle danas odmah prizivam u sjećanje i brišem prašinu sa njenog imena, Barbara uzvikni ''RA'', tako je danas je na redu Rabarbara (Rheum L.), no prije nego što krenem u njezino predstavljanje htjela bi malo skrenuti pažnju na ovo napisano u zagradi, dosad smo naučili da su to ''ime i prezime'' naših biljaka, no što predstavlja ovo slovo ''L'' koje nije popilo koju štamplicu rakije i uvijek stoji ravno?? Slovo ''L'' je oznaka za poznatog švedskog botaničara Carl Linne koji je prvi uveo nomenklaturu kod biljaka, koja se kasnije koristi i za životinje. Opet neke komplicirane stručne riječi ''nomenklatura'' – ona u pravilu naznačava ovo što ja iz milja volim nazivati ''imenom i prezimenom '' biljaka, ime je rod biljke, dok prezime predstavlja njezinu vrstu....znači da vam slikovito to opišem, jabuka je jabuka jel tako, ali svi znate da imamo Zlatni delišes, Granny Smith, Jonagold itd...to su sve vrste, a rod je jabuka.....ako budete zainteresirani da vam pobližem objasnim to silno obiteljsko stablo biljaka, ostavite komentar pa ćemo se pobrinuti da vas i tome podučim na jednostavan i zanimljiv način!

I sad sam zbilja pretjerala sa ovim, pa se vraćam na pravi put i svjetla reflektora ponovno usmjeravam na Rabarbaru. Ako se svi pitate kako sam ja uspjela otkriti da je biljka za mojim stolom rabarbara evo odgovora, dakle nisam ja Hercules Poirot ili inspektor Columbo da sam sama slijedeći tragove donijela ovu odluku, ne ne...ta zasluga pripada mojoj mami koja me upoznala s ovom biljkom, koju je ona u djetinjstvu jela. I tu mi razbudila želju da i sama otkrijem nešto više o njoj, zajedno s vama moji biljoljupci. Smatra se da je njen latinski naziv povezan s barbarskim zemalja oko rijeke Volge nekoć znane kao Rha odakle su ju Rimljani uvozili.  Na tom području današnje Ukrajine obitavali su barbari, kako su ih nazivali Rimljani, pa je ime ovog povrća složenica tih dviju riječi. (HINT: Rha (ime zemlje) + barbara (barbari)= Rabarbara)

Rabarbara je višegodišnja zeljasta biljka sa krupnim listovima i dugim debelim zelenim, ljubičastim, ili ružičastim stabljikama....mene na prvi pogled dosta podsjeća na blitvu, iako su ovdje listovi zbiljaaa ogromniii! Biljke posjeduju velike listove i trokutastu dugu mesnatu stabljiku. Cvijet  je mal, zeleno-bijelo do roza-crvene boje. Ovo je biljka koja je po nećem slična lubenici i dinji....okusom podsjeća na jabuku i u prošlosti su je ljudi dosta koristili kao zamjenu za jabuku, jer jabuke tada nisu bile lako dostupne, ali ovo ''voće'' je u stvari u kategoriji povrća i po tome dijeli mjesto s lubenicom i dinjom, naše povrtno voće! :)

Iako je rabarbara povrće, u Sjedinjenim Američkim Državama, sud u New Yorku donio je 1947. godine odluku da, budući da se u SAD rabarbara koristi kao voće, rabarbaru treba smatrati voćem pri određivanju davanja i poreza, što je za posljedicu imalo smanjenje tarifa jer su tarife za povrće bile više nego za voće. I danas je uobičajeno da se rabarbara u receptima, popisima i kazalima u SAD, i u mnogim drugim zemljama navodi pod voćem....vidite da to nije problem samo s lubenicom i dinjom ;)

Domovina rabarbare je Kina, a u 18. stoljeću širi se prema Europi. Najraniji zapisi o rabarbari potječu iz Kine, i to oko 2700. godina pr.Kr., koji govore o kultiviranju rabarbare i njenoj uporabi kao laksativa.

Porijeklom je s obala rijeke Volge gdje je rasla u divljem obliku. Za ljudsku prehranu koriste se peteljke. Danas se uzgaja u gotovo cijelom svijetu i postoje brojne vrste koje se razlikuju uglavnom u boji stabljike koja varira od zelene, preko različitih nijansi ružičaste pa sve do tamno crvene. Možda ste čuli informaciju da je rabarbara bolja ukoliko su peteljke tamnije crveno obojene. Međutim, boja peteljki nije povezana ni s okusom niti s kvalitetom. Pojedine sorte ponešto se razlikuju u okusu i pretežitoj namjeni, ali razlika u okusu i kvaliteti prvenstveno je rezultat nekih drugih faktora kao što su sastav tla, pravilna njege, osunčanost, količina vlage... Kod nas se u uzgoju uglavnom nalaze tamnije obojene sorte iako su u drugim zemljama i svjetlije obojene sorte, sa ružičastim stabljikama jednako cijenjene i zastupljene na tržištu.

U Salernu, tada najvećoj školi farmakologije, rabarbara se primjenjivala u raznim receptima. Prvi Europljanin koji je vidio rabarbaru bio je poznati moreplovac Marko Polo.....eto možete slobodno reći da imate poveznicu s najvećim moreplovcem...hmmm, ja ću se sigurno time tu i tamo pohvaliti! :) Ako mislite da je tu kraj, grdno se varate! (ovo sam izrekla onim tonom Fatamorgane iz Huga) Ovu informaciju naprosto morate čuti, jer vjerujte mi osjećat ćete veće poštovanje prema ovoj zaboravljenoj biljci. Naime, u Engleskoj u 17. stoljeću rabarbara je bila tri puta skuplja od opijuma i tek je u viktorijansko doba ovo povrće ustoličeno u omiljeni sastojak pita i slastica. Iako je rabarbara i prije bila sastavni dio britanske kuhinje, na velika vrata elitnog gastro društva ušla je krunidbom kraljice Viktorije u prvoj polovici 19. stoljeća kada je predstavljena nova, ukusnija vrsta ovog skromnog povrća.

Time je zauvijek zapečaćena veza između viktorijanskog visokog društva i brojnih slastica kojima su crveno-ljubičaste stabljike ove biljke neizostavni sastojak. Rabarbara je drevna biljka koja se još prije 2700 godina prije Krista uzgajala te koristila kao lijek. Kako korijen može preživjeti u smrznutom tlu, pogodovala joj je hladna klima Mongolije, Himalaja i Sibira....veoma prilagodljiva biljka!

Svoj put do Grčke i starog Rima našla je u 1. stoljeću, a njezina  ljekovita svojstva isticao je i Dioskorid, slavni rimski liječnik iz vremena cara Nerona, te Avecina, arapski liječnik, koju  je preporučivao za liječenje raznih bolesti.

E sad, ja sam se zapitala, zašto se kod rabarbare isključivo jede stabljika, a ne listovi? Pronašla sam odgovor u jednoj od svojih enciklopedija, a razlog tome je jer listovi sadrže oksalnu kiselinu, koja je otrovna. Istina, trebali bi pojesti veću količinu da bi se otrovali, ali ne preporučam da otkrivate koja je to ''velika količina''.

Kinezi za rabarbaru znaju reći da je čarobna biljka koja čudotvorno obnavlja organizam, radi velike ljekovite moći koju posjeduje. Rabarbara je dobra prirodna biljka, ja ću je prozvati i prirodnim antibiotikom jer liječi gotov sve tegobe od: želudac i crijeva od slabog teka, žgaravice, raznih nametnika i parazita do dizenterije i kolere. Rabarbara je veliki prirodni lijek za liječenje tegoba pražnjenja crijeva: ako se pripravci od rabarbare uzimaju u manjim količinama zaustavljaju proljeve, a u malo većim količinama potiču pražnjenje crijeva kao dobar prirodni laksativ, a ako se uzimaju u jačim i češćim dozama, tada djeluju kao purgativ (sredstvo za čiščenje), brzo i jako, liječi razne upale ili infekcije naročito jetru i žuč tako što pojačava lučenje žuči i pročišćava i jača jetru liječi kožne tegobe kao što su: opekline, čirevi, rane, osip, razne kožne nečistoće.

Razvojem medicine sve se manje koristila kao lijek, ali tada je počela njezina upotreba u kulinarstvu. Prvi pisani recept s rabarbarom zabilježila je Hannah Glasse 1760. godine, koja je napisala da stabljike rabarbare treba narezati na komade veličine 2cm, zasladiti te koristiti kao punjenje za pitu. Pita od rabarbare tradicionalni je dio blagdanskog ručka prilikom američkog Dana zahvalnosti. Za pitu od rabarbare postoji i jedan slavni citat koji kaže ''  pita od rabarbare je tajna dobrog života te utjelovljenje okusa proljeća''. Od stabljika se pripremaju razni kolači, džemovi, kompot i osvježavajuća pića. Narezana stabljika može se sušiti ili ušećeriti.

Prva zemlja koja je prigrlila rabarbaru kao slasticu bila je Britanija, a put prema kraljevskim stolovima dodatno je pogodovao pad cijene šećera. Svoju je veliku popularnost dočekala u prvim desetljećima 19. stoljeća, a Joseph Myatt zaslužan je za kreaciju prvog suvremenog tržišta za rabarbaru. Rabarbari je išlo u prilog što se mogla brati prije drugog povrća, a u istom stoljeću započelo se s prakticiranjem potpomognutog uzgoja bez izlaganja biljke svjetlu. Tu je tehniku slučajno otkrio jedan vrtlar iz Chelseaja, koji je ostavio glineni završetak dimnjaka iznad jedne od biljaka. U potrazi za svjetlom biljka je razvila duže i mnogo sočnije stabljike. Takav forsirani način uzgoja ušao je u primjenu, a berba se obavljala pod svjetlom svijeća....ako sam nešto dosad naučila o ovoj rabarbari onda je to da je veoma prilagodljiva i otporna, i da je definitivno zaslužila biti kraljicom trpeza!

Viktorijansko je vrijeme zaslužno za veliku popularnost ove biljke koja je trajala punih sto godina, a posebno je bila popularna između dva svjetska rata. U novije vrijeme, nakon perioda zanemarenosti u kulinarstvu, rabarbara je postala velikom zvijezdom suvremene gastronomije koju u svojim kreacijama koriste najpoznatiji chefovi svijeta....pa ja sam naprosto oduševljena, u pravilu ovo je neka kraljevska biljka, ne pod tim ne mislim da njenom konzumacijom postajete kraljevi, iliii možda i postajete? ;)

Dobro se sljubljuje s cimetom i jagodama i idealna je za pite, džemove i drobljence („crumbles“). U restoranima se često služi foie gras s pireom od rabarbare, a divljač, prepelica i patka često se sjedinjuje s ovim povrćem čiju trpkost dobro podnosi ovo meso intenzivnijeg okusa. Ne znam kako vi, ali ja ogladnih!

Nakon svih ovih veličanstvenih povijesnih činjenica i znamenitosti o ovoj davno zaboravljenoj dami pomalo sam tužna jer sam naučila toliko dobrih i pozitivnih stvari koja ona nudi da ne mogu a da ostanem ravnodušna na njezinu trenutačnu slabiju ili potpunu nezastupljenost u našim životima! Ja svećano prisežem da ću se truditi, makar u svom slučaju, ponovno oživjeti ovu biljku, jer ja sam tip osobe koja ne odustaje tako lako. Posebnost, jedinstvenost, otpornost i prilagodljivost to su odlike koje krase ovu biljku, a od toga nikad ne trebamo dići ruke...baš kao ni kod  ljudi! Imajmo to na umu :) Voli vas vaša zaljubljenica u biljni svijet!

Voćni milijuni!

Dragi moji biljoljupci predugo je vremena prošlo otkad sam Vam zadnji puta tipkala, a i ovako sam svjesna da je život prekratak da bih vam opisala i predstavila svaku biljćicu...znači ne patite samo vi zbog ove moje kronične lijenosti, nego i sve te silne biljke koje će nažalost ostati neistražene i bez svog osobnog predstavnika. No, ne valja mi se sad živcirati jer promjeniti ništa ne mogu...ma u pravilu mogu, evo danas ću zato natipkati priču i predstaviti Vam čak dvije biljke....a jesam se raspištoljila ha? :D No da ne duljim, na ovom svom uvodnom ''ispričavam se na nepisanju'' djelu krenimo mi na današnju temu posta. Ljeto nam se polako udaljava, ali još uvijek možemo vidjeti njezine rubove peraja, pa iz tog razloga ću ovaj post posvetiti baš jednim ljetnim biljkama!! Da, znam jesen je već polako zakoračila svojim čizmama u drvorede i sunce je polako izgubilo onu svoju žestinu i vrućinu, ali u trgovinama se nađe još dosta biljaka koje su dominirale ovo ljeto i osvajale kako Vaše želuce tako i prostrana polja i livade.

Pa krenimo biti mali pustolovima među štandovima ovog sezonskog voća. Pripremite se da Vas današnja priča nostalgično vrati na ljetne dane i ponovno vas ogrne toplinom i vedrinom. Kako da vas navedem da posumnjate o kojim biljkama je danas riječ...hmmm..( da, dobro znam sve sam uprskala ovim slikama, ali svejedno pravite se da ne znate..biti će vam zanimljivije :D)možda da napomenom da ova biljka najbolje gasi žeđ i ekstremno brzo nakon već prvog zalogaja osjećate kao da ste na Bahamima i neki dobar sluga vam maše palmom na ležaljci! Možete li pogoditi o kojim rashlađivačima je riječ? Ako ne, evo za vas još jedan mali hint....vjerujem da ste na brojnim portalima čitali kako je potrebni dnevni unos vode oko 2 litre, a ponekad nam se dogodi da se moramo prisiliti  da popijemo i samo jednu čašu (to bi bio moj slučaj) i onda naiđemo na jedno slatko, voćno rashlađenje koji sadrži hektolitre vode u sebi (ovaj podatak sam preuveličala,  ne brinite nije riječ o buretu vode ili vodom predoziranom slonu)....e pa mislim da njušite trag u pravom smjeru....da , da danas je riječ o Lubenici i Dinji!

Ono što bi na početku odmah htjela razjasniti jest ona tisućljetna dilema jesu li lubenica i dinja voće ili povrće. I da, morati ću Vas razočarati lubenica i dinja  jesu povrće.....ali, to uopće ne mora biti loše, pihhh opće poznato je da više volimo voće od povrća i da nam se omjer unosa jednog i drugog drastično razlikuje, i da vuče više na stranu voća nego na povrća....osim ako sada u tu jednadžbu ne uvrstite lubenicu i dinju ;). Pa zašto su lubenica i dinja povrće?? Ne dajte da vas zavaraju oni ''pametnjakovići'' koji misle da ona pripada u povrće jer pripada porodici bundevara/tikvenjača (Cucurbitaceae) jer ću vam odmah reći da to nije razlog, naučili smo da jabuka pripada porodici ruža (Rosaceae), pa opet jabuka nije cvijeće, tako da to nije objašnjenje zašto lubenica i dinja pripadaju povrću. Jednostavno pravilo koje govori da se radi o povrću je to što se radi o plodu jednogodišnje biljke, što je pravilo povrća. Svi plodovi koji se koriste kao hrana i koji se moraju saditi svake godine su povrće. Voće je plod višegodišnjih biljaka, koje se ne mora saditi svake godine. To je bitna razlika između voća i povrća....eto i ova misterija je riješena! :)

Lubenica (Citrullus lanatus) je podrijetlom iz tropske Afrike, a Dinja ( Cucumis melo) potječe iz   Azije, SAD-a, Meksika, a uzgoj se proširio i u mnoge mediteranske zemlje. Lubenica se još naziva bostan, dok se dinja još naziva dina, melon, pekun, pipun i pepun. Dokazi o sadnji lubenica pronađeni su u dolini Nila i to iz vremena starih Egipćana pa su tako u grobnici kralja Tutankamona pronađene sjemenke lubenice. Stoljećima kasnije lubenice su se proširile u sve dijelove svijeta. No lubenicu kakvu poznajemo uzgojio je Charles Fredric Andrus 1954. Nazvana 'Charleston Gray', takva lubenica bila je uzgajana zbog veličine, oblika (radi lakšeg transporta), crnih sjemenki te neuobičajeno ružičastog mesa. Iako se još mogu pronaći vrste lubenica koje imaju meso nešto tamnije zelene ili pak svijetlozelene boje, ili pak vanjsku koru s prugicama te meso narančaste ili bijele boje, gotovo sve lubenice potječu od Charleston Graya.

Dinje su prvi put kultivirane u Iranu prije nekoliki tisuća godina. Ime Cantaloupe, kako se naziva na engleskom jeziku, najvjerojatnije je dobila prema talijanskoj papinskoj županiji Cantalupo na području gdje je prvi put uzgajana u Europi.

A sad malo da ih skeniramo....:) Stabljika lubenice i dinje je razgranato, snažno, na njemu se nalaze puzave vriježe, to vam je slično kao i kod krastavca, a mislim ipak su braća po porodici ;),  a ovisno o sorti može narasti 3-4 m. Cvjetovi su razmješteni pojedinačno i izrazito su žute boje. Otvaraju se u jutarnjim satima i cvjetaju samo jedan dan, a neoplođeni ženski cvjetovi ostanu otvoreni i slijedeće dane. Listovi su po rubovima nazubljeni i razmješteni su po principu ''cik-cak''. Kod lubenice je list peteroprsast, valovitih rubova, dok je kod dinje list dlanast, blago nazubljen, te su oba prekrivena gustim dlačicama. Znači ovaj zeleni dio je u pravilu sličan i kod dinje i kod lubenice, ono po čemu se razlikuje je njihov konačni proizvod: plod!

Lubenica: Plod može narasti do 20 kg, a oblik mu može biti raznolik, jajolik, okrugao, pa čak i četvrtast (karakterističan proizvod Kine). Kora ploda može biti jednobojna, tamno ili svijetlozelena ili prugasto, odnosno mrežasto išarana. Unutarnji jestivi dio ploda može biti od ružičaste do crvene boje. Postoje vrste čija unutrašnjost je narančaste, žute ili čak bijele boje. Sjeme lubenice može biti bijele, žute, smeđe, crne ili šarene boje- crne sjemenke spremne su za sadnju te uzgoj novih lubenica. Ako vadite koštice iz lubenice, nemojte ih bacati. Kad ih osušite, pune su proteina, vlakana i antioksidansa te ih je svakako preporučljivo jesti.

Dinja: Plod dinje je ovalnog oblika. Obično je dug 15-22 cm, a težak 1-2 kg. Ima jako lijep miris i okus. Tvrda kora može biti glatka, naborana ili mrežasta s režnjevima. Unutrašnji, jestivi dio najčešće je narančaste ili svjetlozelene boje, a šupljina je ispunjena sjemenkama- bijele odnosno svjetložučkaste boje. Sjemenke dinje su, kao i bundevine sjemenke, jestive – mogu se tostirati i poslužiti kao ukusna grickalica ili pak koristiti u brojnim jelima.

Zašto su te dvije voćke toliko zanimljive, ljekovite i većini ljudi srcu drage? Na početku sam spominjala neke hektolitre vode, pa da vam sad dam i točan podatak, dakle lubenice se sastoji od 92% vode....a ostalih 8% je raspoređeno na ugljikohidrate, proteine i vitamine A, B6 i C,! Lubenica i dinja ne sadrži masti ni kolesterol pa su izratito zdrave, i koriste se kao jedan od glavnih sastojaka u dijetama! Bogate su i mineralima, najviše kalijem, fosforom, kalcijem. Pomažu kod upale žučnih putova, olakšavaju probavne smetnje, ublažavaju bol, pomaže kod uklanjanja štetnih tvari iz organizma. Znači što više lubenice pijete, da , da PIJETE (jer ako nešto ima 92% pa logičnije je reći da ju pijete ;)) čistite bubrege, regulirate krvni tlak, štitite srce, čak sprječavate i rak prostate. Dinja vam neće samo ugasiti žeđ, već vas može i zaštititi od sunčevih opeklina za što je dobar njezin sok.......i kome onda treba doktor?!

Ono što ja posebno volim pisati na svom blogu, jest one male skrivene tajne koju svaka biljka ima i što ju čini posebnom i unikatnom. Svaka biljka je zanimljiva na svoj način i smatram da upravo te zanimljivosti ljude privuku da upoznaju biljke malo više, iz nekog drugog ugla da uđu u taj njihov veličanstveni svijet. Pa krenimo....Demosten (grčki govornik) jednom je prilikom pogođen lubenicom u glavu (možda zbog svog silnog filozofiranja) , dok je pričao o popularnim filipikama (govori protiv Filipa II). On se zahvalio na poklonu, stavio je na glavu i rekao da će je koristiti kao šljem u borbi protiv Filipa Makedonskog...morate priznati da je sve u svemu domišljato iskoristio tu lubenicu. U azijskim zemljama, prepržene sjemenke lubenice se jedu kao grickalice ili se smrve, dodaju žitaricama i potom upotrebljavaju za pripremu kruha. U Kini i Japanu lubenica je popularna kao poklon domaćinu kojem idete u posjetu. U Izraelu i Egiptu lubenica se često jede sa feta sirom, dok se dinja najbolje sljubljuje sa pršutom!

Na slici umjetnika Giovannija Stanachija iz 17. stoljeća naslikana je lubenica. Njen izgled bitno se razlikuje od ''moderne'' lubenice. Razlog je u stoljećima genetskog modificiranja nakon čega je teže jestivi „bijeli“ dio lubenice nestao iz sredine ploda te ga danas možemo naći samo uz koru.

Senat Oklahome je 17. travnja 2007. proglasio lubenicu službenim državnim voćem, uz neke dvojbe je li lubenica uopće voće....i iako mi jedemo isključivo njenu unutrašnjost, na lubenici je jestiva i njena kora! Dinja se spominje u Bibliji, za kojom su Izraelci žalili kao za omiljenom hranom 40 godina lutajući pustinjom.  

Upute prilikom biranja, kupovanja lubenica i dinja....ono kuckanje lubenica mi je osobito drago, kao da se nadamo da će nam netko iz unutrašnjosti odgovoriti je li lubenica sočna i slatka. :D Potražite simetričnu lubenicu čija je težina sukladna veličini. Ne bi trebala sadržavati mrlje i mekana mjesta. Okrenite je i potražite udubljenje koje je nastalo uslijed polegnutosti na zemlji. Ako ne vidite to udubljenje, to znači da lubenica još uvijek nije zrela. Pri kupnji dinje pripazite na peteljku oko koje se mogu stvarati kapljice vlage, što je znak da je dinja ubrana prerano i da iznutra vjerojatno neće biti zrele narančaste boje. Kod zrele dinje peteljka lako otpada, na čijem mjestu ostaje malo udubljenje.

I za kraj uvijek volim da,  osim što su se oči poigrale s tekstom, a mozak neke informacije brižno stavio u vaše memorijske ladice, pomalo izazvati i vaše nepce i želudac da ponovno uroni u sve čari i okuse ovog ljetnog voća. Da, da..znate što slijedi...lubenica i dinja u ulozi majstora kuhinje! Najpoznatije hladno predjelo u nas je kombinacija pršuta i dinje, a izvrsno se slaže u salatama s piletinom ili morskim plodovima. Za ljeto su pogodne i hladne juhe od dinje, kokteli ili dinja kao dodatak sladoledu. Kada ju jednom narežete, lubenica ostaje svježa tek dan ili dva. Kako ostatak ne biste bacili, iskoristite ga za kockice leda. Stavite ostatke lubenice u blender i miksajte dok smjesa ne postane kompaktna. Izlijte smjesu u kalupe za led i zaledite. Led možete dodavati u razna voćna pića.

P.S. U nekim zemljama, poput američkog juga, lubenica se služi posuta s malo soli. Kada odstoji koji tren, takva je lubenica još malo slađa i sočnija...nećete znati dok ne probate ;) 

P.P.S Ne zaboravite da ste vi svi posebni baš poput današnjih junaka priče, vi ste jedan od milijun! ;)